Oprostite mi, dragi prijatelji i hvala vam na rijecima podrske. Mislim da razumijete, ne moram objasnjavati zasto me nema.
Nas zivot se zamrznuo prije dva tjedna, zivimo po principu " automatskog pilota" , ja uglavnom nemam snage za bilo sto.
Pikula je ponovno krenuo na kemoterapiju. Ovoga puta lijekovi su agresivniji, doze su pojacane. On se jos ne snalazi u tome. Tek kada se naviknuo da je zdrav, ponovno su ga obuzdali sa zelucanom sondom preko koje doma dajemo citostatike, a u prsima (prsnoj veni) ima ugradjene dvije sonde jer mora primati istovremeno dvije vrste kemoterapije tj, citostatika u tekucem stanju. Punkciju kostane srzi iz ledja, kukova, bokova i prepona imao je vec jedno cetiri puta, danas ponovno. Sav je u flasterima, vristi kada ga kupam, svi prstici na rukama su mu izranjavani jer nema prsta gdje mu nisu vadili krv i to dva puta na dan. Uglavnom sjedi kao biljka, ponovno ne moze hodati, bistri trenuci, kada je lucidan, su sve rjedji i rjedji i uopce se ne smije.
Moje dijete se vise uopce ne smije. Samo me grli, dodiruje rucicama moje lice i gleda me svojim upalim ocicama. Ne smijem o tome.
Praxiteni i Lexaurini su nam svakodnevica, Sanvali ne pomazu.
Moje dijete ima oci dublje od mora.
Post je objavljen 20.09.2007. u 10:23 sati.