Kad sam bila mala mislila sam da nikada neću čitati knjige za odrasle. Uvijek su mi bile bezveze te knjige i nije mi bilo jasno zašto bi netko čitao nešto tako dosadno, s tako malo radnje i tako puno nekih razmišljanja. Knjige za djecu uvijek su pune avantura, događaja i napetih zapleta, uvijek su tu neki zanimljivi likovi i sve je puno uzbuđenja.
Ali sam jako brzo pročitala sve o "Pet prijatelja" (ta mi je bila najdraža), sve Gavranove, Kušanove i jako puno knjiga iz dječje knjižnice. I morala sam preći na malo "ozbiljnije" knjige, pa sam počela čitati romane Agathe Christie. Onda sam i sve to pročitala (ili barem ono do čega sam mogla doći), i brzo sam shvatila da već dugo vremena nisam pročitala ni jednu bajku, i da sam, ni ne primjetivši, postala "odrasla".
Danas, kad čitam knjige iz filozofije za zabavu, kad najviše volim poremećene likove, psihoze, neuroze i neuklapanje u društvene okvire, kad obožavam naći u knjizi nešto što će me zapanjiti; još uvijek zadrhtimmi naježim se kad vidim najavu za film o Harry Potteru. I moj tata uvijek demonstrativno ode iz sobe kad to gledam na televiziji, i nije mu jasno "šta vidim u tome". A kad sam dobila prvu knjigu o H.P.-u, za Božić kad sam imala 12 godina, bila sam užasno razočarana poklonom, jer sam mislila da je to za djecu i da sam ja prestara i preozbiljna za to.
I danas, kad drugi misle da sam prestara i preozbiljna za to, ja znam da nisam. I da mi baš treba nešto što će me podsjetiti da sam još uvijek dijete. I da mi baš treba malo avanture i magije u životu.
Post je objavljen 20.09.2007. u 20:47 sati.