"Ej, 'si dobro?" tiho sam pitala pitala Georgea, dok sam vidjela da se počeo buditi.
"Zijev... Di smo?" sneno je upitao.
"U bolničkom krilu. Sjećaš se da..."
"Ah, da... Čovječe!"
"E hvala ti..." dalje nisam mogla govoriti jer me nešto stegnulo u grlu. Nisam htjela opet plakati, ali skoro sam počela. Srećom, George nije vidio.
"Ma daj! Koliko je uopće sati?"
"Još nije ni pola 7."
"Rano, rano. Čudno što nas Dumbledore nije još ništa ispitivao."
"Ma nije htio. Htio je da nas odmah smjeste u bolničko krilo da nas pregledaju. Iako meni nije ništa..."
"Ali ne mogu vjerovati, kako su se uopće stvorili. I zašto oko Hogwartsa? Ti si mi pričala nešto, i samo sam odjednom vidio iznad dvorca nešto sivo i lelujavo. Koliko ih je bilo?"
"Troje. Ovoga, još se nešto dogodilo. Al' nemoj misliti da sam luda."
"Što?!" odmah se sa znatiželjom podbočio na laktove kako ne bi više ležao.
"Dok je tebe napao dementor, htjela sam ga otjerati sa patronusom, ali me neka zelena svjetlost oborila na pod. Poslije dok je tebe bolničarka odvodila, vidjela sam nekog iza drva, sa kapuljačom i sa sjajnim žutim očima. Ubrzo je nestao. Da to velim ravnatelju?"
"Da... reci, naravno. Žute oči? Kapuljača? Jezivo..."
Bojao se. Pa tko se ne bi? Trudio se sakriti svoj strah, ali vidjela sam da se bojao. I ja sam se... Kako se sve to brzo desilo? Razgovarali smo o Ricku, a tren poslije napali su nas dementori. Oh, evo ravnatelja.
"Dobro jutro? Kako se osjećate?" došao je i počeo govoriti svojim smirenim glasom.
"Dobro!" odgovorili smo istovremeno.
""Djeco, ja vam neću ništa skrivati, iako ste nekih stvari svjesni. Dakle, jučer navečer Hogwarts je bio napadnut od dementora. Ne znamo tko ih je poslao, ali možemo zajamčiti da nisu svojevoljno došli. Ja činim sve što je u mojoj moći da Hogwarts sad bude siguran. Da vi, djeca, budete sigurni. Žao mi je što vam se to moralo dogoditi. No, imate li pitanja?" detaljno je sve objasnio.
"Ramona?" tiho je rekao George, a ravnatelj me znatiželjno pogledao, kroz naočale oblika polumjeseca.
Ispričala sam mu o biću iza drveta i zelenoj svjetlosti, na što je odgovorio:
"Zanimljivo. Možda nam to neće biti od velike pomoći, ali biti će sigurno. Hvala Vam, gospođice Cavalier. Ja ću vam, svakako, ako nešto doznam javiti. Gospodine Dumor, odmorite se. Rano je još. Sigurno ste veoma iscpljeni. I obojici čestitam na vašoj hrabrosti."
***
Kasnije su mene i Georgea posjetili naši prijatelji. Prvo su meni došli posjetiti Tara, Bella, Geena, Morgan i Eric. Eric je došao zadnji, a kad je shvatio da je i Morgan ovdje totalno se zablokirao. Kao da je to najnevjerojatnija stvar na svijetu što je i ona ovdje. Ispričala sam im što je sve bilo, i bili su dosta zaprepašteni s tim dementorima. Osim Erica, čini mi se da me on baš i nije slušao, gledao je Morgan. Kasnije je došao Michael on je došao posjetiti i Georgea i mene. Došao je ostatak Georgovih prijatelja, a moji su otišli.
"A tko je ona?" Kak' se zove? tiho ga je upitao jedan dečko.
"O to je Ramona. Ramona Cavalier. Moja prijateljica."
Prijateljica. To lijepo zvuči. I želim mu biti prijateljica.
***
Evo otpustili su nas iz bolničkog krila. Krenula sam do spavaonice i na hodniku naišla na brdo znatiželjnih pogleda. Nisam to voljela. Nisam voljela biti u centru pažnje, pa sam samo pognula glavu dolje. U biti. baš me briga. Ljudi su, znatiželjni su. I ja bih bila. Zašto me to nije ohrabrilo?
"I kako je bilo hrvati se sa dementorom? Skoro ti je voljeni poginuo." morala sam baš na Willa Forda naletjeti.
"Ajd začepi!" zaderala sam se. Njega je to još više zabavljalo.
"Joj, pa rekla sa ti da nemaš šanse kod Dumora." eto i šećera na kraju. Dominique. Will i Dominique. Par iz snova. Bljuje mi se. Što su se sad na mene okomili. Bar me Will ignorirao, što sad želi.
"Ajme, kak' si pametna. 5 bodova za Dominique." odgovorila sam joj sa smijehom, na što je zgrabila štapić.
"Znaš kaj, mala. Nešto si se razbahatila? Misliš da si sad heroj jer si se obranila od dementora. Pih! Mene nisi zadivila."
"Da, to mi je bio glavni cilj, tebe zadiviti. Samo sam o tome razmišljala dok sam se branila."
Oh, sad sam očito razljutila i Willa jer sam se usudila suprotstaviti njegovoj Dominique.
"Mala, ajd se ne preseravaj. Dobro ti je rekla, to što si se obranila od dementora ne znači da te se sad svi bojimo. Pa daj, otpuhnem te. I nemoj mi se tu bahatiti i izigravati nekakvu pametnjakovićku i veliku čarobnicu, ok?"
"Gonite se." dobacila sam im i odmarširala dalje. Ja se preseravam i bahatim. Ma super! Ma, baš me briga. To su ipak Will i Dominique.
Onda sam srela Georgea.
"Bok. Pa zar nisi krenula prema spavaonici?" pitao me.
"Vrit, krivi smjer. Ej, jesi ti dobro. Ne moraš još ići na nastavu, samo su otpustili iz bolničkog krila..."
"Da, mama, shvaćam." zezao me.
"Haha! Duhovito. :)"
"Opaa, to je puno znatiželjnih pogleda na hodniku." uočio je. Uočio je dobro jer su svi nešto šaptali. Nije mene to smetalo, znam da Hufflepuffi nisu ništa loše mislili. Samo su bili znatiželjni. Ali nekolicini Slytherina je to bilo užasno zabavno, a nekima je upravo sve to smetalo.
"Oh, ne!" viknula sam.
"Što?"
"Štapić! Slomio mi se dok sam pala na pod onda."
George se počeo smijati.
"Pa možeš ići kupiti novi." rekao je.
"Pa da, znam. I idem." krenula sam.
"Što sad?"
"Da! Samo... zaboravila sam. Gdje je točno Olivanders?"
"Neznaš gdje..."
"Slabo se orijentiram."
"Pa dođeš do Zakutne ulice."
Vidio je moj zbunjeni pogledi, pa je samo rekao:
"Ah, idem ja s tobom. Ne znati gdje je Zakutna ulica, ajme."
"Ma ne, nemoraš."
"Ma da, da se izgubiš i onda ću ja biti kriv kamo sam te to uputio."
Inače nisam voljela da mi netko pomaže, pogotovo kad je to bila zadaća. Ali priznajem, kad je orijentacija u pitanju, svačija pomoć mi dobro dođe.
Došli smo do Olivandersa i ponovo sam kupila štapić. Zapravo, štapić me odabrao. Evo, bili smo već blizu Hogwartsa.
"Puno ti hvala što si išao sa mnom."
"Joj pa daj. Pa frendica si mi."
Opet se stvorio Will. Argh!
"Dumor, nisam znao da imaš takav ukus."
"O čemu ti?" upitao ga je.
"Pa na ovu malu."
"Čekaj, ti si bolestan ili što? Pa to mi je prijateljica."
"Joj, pa zaboravio sam, vi ste sad postali najbolji prijatelji."
"I da, jesmo, zašto nebi?"
Will se samo nasmijao i otišao.
"Koji je to debil!" rekla sam.
"Ah, pusti ga."
***
George je dobar prijatelj. I stvarno želim da tako ostane. I sam je rekao Willu zašto ne bi bili najbolji prijatelji. Pa da, zašto ne? Mislim da ću od sad pa na dalje tako gledati Georgea. Kao pravog pravcatog prijatelja.
Znam da je ovaj post dosadan, ali bio je kao jedan most za sljedeće postove. O onim žutim očima se neće još okrititi, a bal neće biti ni u sljdećem postu. Možda nakon dva ili tri. Meni se ne žuri.
Post je objavljen 19.09.2007. u 20:43 sati.