- Pogledaj me, zapovjedila je nježnim glasom. Pogledaj me dobro i takvu me pamti.
Odlazila je. Bio sam isuviše tužan za bilo koju utjehu.
- Kad god me se poželiš sjetiti vidjeti ćeš me takvu kakvu me vidiš sada.
Nisam bio u to siguran. Volio bih pamtiti njezin osmjeh.
Ležali smo goli u krevetu. Sjedila je na meni. Do maločas smo vodili ljubav. Osjećao sam kako me preplavljuje tuga. Valovi bola kolali su mojim tijelom. Kao nova struja. Umjesto krvi. Osjaćao sam ih jasno. Možda i previše jasno.
Odlazila je. Doduše, na kratko, ali mrzio sam rastanke s njom. Mrzio sam praznine kada bi otišla.
Gledao sam je. U sobi je bilo tek toliko svjetla da joj vidim obrise tijela. Ipak, dobro sam znao njezin lik. Kosa joj je padala na ramena. Njezine grudi, bile su mi pred očima. Ipak, nisam se mogao uzbuditi. Ne sada. Ne ovako. Znao sam da joj je teško. Ipak smogla je snage da mi pokuša urezati u sjećanje svoj lik. Znao sam da ću dovijeka pamtiti tu sliku. Zagrlio sam je. Spustila se na mene. Bila je hladna. Pokrio sam je. Grlio sam je osjećajući da drhtim. Ne od hladnoće. Grlio sam je, ne želeći je ispustiti iz ruku. Želio sam je zadržati. Znao sam da je sebično. Išla je na mjesto koje joj je trebalo donijeti ispunjenje, kakvo ja nisam bio u stanju dati. I jedan dio nje se veselio. I jedan dio mene je znao da je to za nju dobro. Ipak, moje srce, nije mi dalo mira. Nisam htio da ode. Kao sebično, razmaženo derište, htio sam vikati, svezati je, ne dati joj da ode. A znao sam da neću. Da ništa od toga neću učiniti. Jer ne smijem. Zbog nje. Ionako je samo ona bila važna. Meni. Isto sam tako znao da ću je pamtiti. Upravo takvu. Razbarušene kose. Mirisnog tijela nakon vođenja ljubavi. Toplog pogleda. Mekane kože.
Moju.
Post je objavljen 20.09.2007. u 11:43 sati.