Na blogu mi je posebno dobro to što se tema putem komentara razvija dalje. Često u komentaru nalazim nove inicijacije za putovanje mislima. Ukaže mi se često na nešto o ćemu nisam razmišljao, ili možda ne na takav način.
Svatko je svijet poseban, a ipak u svijetu nam zajedničkom. Djelujemo slično, ta ista smo vrsta živih bića, ljudi. Čak sličnosti nalazim i pri drugim vrstama živih bića. Znam pomisliti i kako bi dobro bilo da životinje govore. Ustvari vjerojatno i govore, ali je pitanje razumijem li ih. Kroz razumjevanje jest ispravan put moga djelovanja u toj komunikaciji. Ja se trebam odrediti prema svijetu, a ne svijet prema meni.
U svijetu doživljavanja i razumjevanja idem i dalje i tražim u svega živoga odnos prema životu. Biljke su mi posebno zanimljive. Zamislite kako im je. Cijeli život su vezane za samo jedno mjesto. Kada nevolja dođe moraju je pretrpjeti na tome mjestu. Nema bježanja. Pa, kako da razvijaju svoju volju i odnos prema svijetu? Često im uputim svoj osjećaj radosti njihovim postojanjem. Kada vidim one što šišaju travu i sam se osjetim nelagodno i kao da vidim kako je cijela livada pala u nesvijest.
Gledam i ono što ljudi nazivaju neživim. Postoji li i tu odnos? Volja? Nastojanje? Znam da ima puno onih koji ovo smatraju ludom pretpostavkom. Najlakše je suditi na prečac, a često osnovom suda večine. Znadete li da predmet kojega gledate s ljuibavlju lijepše izgleda, a i čitav svijet tako djeluje?
Toliko o odnosima. Sada bi na kratko o suštini odnosa. Svijet doživljavamo posredno. Viđenje je svijetlošću, Dodir je našim tijelima. Čujemo zvuk, vibracije. Kako onda neposredno kontaktirati. Morali bismo biti to. A znademo li uopće tko smo? Ma da i ne znamo, tek budimo.
Potaknuo me komentar @net . da navedem ritam kao način neposrednosti. Možemo ga slijediti, a možemo uči u njega i ustvari biti stvaraoci.
Neposrednost!
Promatram zvijezdano nebo. Svijetovi prošlih vremena u prekrasnoj predstavi boja. Svaka zvijezda svijedoči neko drugo vrijeme, neki drugi svijet. Što je tu neposredno? Odnos prema slici što ostatak je nekih davnih svijetova, nekih prošlih života.
Sklapam oči i obraćam se tebi. Do tebe ne mogu na načine kako se uobičajeno misli. Znam to i nastojim stići prije vremena postanka ičega što svjedočiti će mi tren tvoje istine.
Prijatelji dragi, biti će tren, a sada ma gdje bili, neka vam je sa srečom i radosti. Svim zvijezdama, koje ovoga trena vidjeti ne mogu, a jesu, upućujem dio svojih misli. Zar i misima treba vrijeme? Ako ne treba ni uputiti ih potrebno nije, jer one jesu.
A sada da nastavimo komentarima.
Sve vas srdačno pozdravlja i voli vaš Mladen ... :)
Post je objavljen 19.09.2007. u 16:38 sati.