Književna tematika romantizma
Književnu tematiku romantizma mogli bismo svrstati u nekoliko cjelina: -tematika osobnih preokupacija
- nacionalno-povijesna tematika
-pejsažna tematika, daleki i nepoznati krajevi -egzotika -okultna i mistična tematika.
Izoštreni subjektivizam romantičarskog razdoblja očitovao se u svim, književnim vrstama. Podjednako naglašen u lirskoj pjesmi, drami, putopisu, i romanu i pripovijetki. Lirika prodire u prozne i dramske vrste: Roman je često komponiran u obliku pisama, dnevnika, memoara. Takva forma odgovarala je subjektivistički orijentiranom razdoblju, a najavljena je već u Rousseauovoj Novoj Eloizi. Nakon Goetheova romana Patnje mladog Werthera sve se više nameće roman u obliku pisama i intimnih zapisa.
Da je romantizam njegovao tematiku osobnih preokupacija svjedoči njegovo lirsko stvaralaštvo. Najbolja ostvarenja romantike treba tražiti u lirici.
Povijesno-nacionalna tematika javlja se kao izraz romantičarske osjetljivosti za povijest i nacionalnu tradiciju. Romantičare privlači srednji vijek i gotika, privlače ih najizvorniji oblici narodnog stvaralaštva i duha. Traženje inspiracije u dalekim povijesnim razdobljima možemo pratiti u djelima najizrazitijih stvaralaca.
Victor Hugo (Viktor Igo, 1802-1885) u svom romanu Zvonar crkve Notre-Dame u Parizu (NotreDame de Paris, 1831.) odvodi čitaoca u srednjovjekovni Pariz i suočava ga sa srednjovjekovnom gotičkom arhitekturom.
Walter Scott (Volter Skot, 1771-1832.) u svojim povijesnim romanima Ivan Hoe, 1819, Kenilworth, 1821, Lammermoorska zaručnica 1819, evocira različita razdoblja engleske povijesti od 12. st. dalje.
Zanimanje romantičara za povijest rezultat je društvenih potresa. Taj interes za bivše, povijesno, upozorava na sukob stvaralaca s njihovim vremenom i traženje rješenja u povijesti.
Romantizam je tražio svoju inspiraciju u narodnom stvaralaštvu. Vraćanje narodnom stvaralaštvu možemo pratiti od Johann Gottfried Herdera ( Johan Gotfrit Herder, 1744-1803.) do Scotta i Puškina. Herder se u potrazi za izvornom emocijom zaustavio na narodnom stvaralaštvu. Izdao je dva sveska narodnih pjesma sa raznih kontinenata Volkslieder. U toj zbirci nalazi se i naša narodna balada Hasanaginica, u Goetheovu prijevodu, već prije objavljena u prijevodu na talijanski i u originalu u Fortisovu Putu po Dalmaciji.
Engleski pjesnik James Macpherson (Džejmz Makfersn, 1736 -1796.) objavljuje zbirku pjesama koju je tobože napisao stari pjesnik Ossian (odlomci starih pjesama, skupljenih u brdovitoj Škotskoj i prevedeni s galskog ili erse jezika, 1760.).[U izvornost ovih "Ossianovih pjesama" posumnjali su već Macphersenovi savremenici. Na kraju je preovladalo mišljenje da je Macphersen poznavao neke odlomke gelske poezije iz usmene i pismene predaje i na njima zasnovao svoja djela ali da u cjelini njegov "Ossijan" nije izvoran prevod starih gelskih pjesama. Iako tako nije obnovio poeziju starih škotskih Kelta, Macphersen je umjetnički oživio duh i okolinu u kojoj je ona nastala. No najvažnije od svega je da su "Ossijanove pjesme", inače prožete melanholičnim osjećanjima uz dojmljive opise divlje sjevernjačke prirode, utrle put evropskom romantizmu te ostavile tragove u književnom stvaranju mladog Goethea i Chateaubianda a izazvale divljenje i zanimanje Herdera (O.R.)] Macphersenova zbirka nosi u sebi melankoliju i opise sjevernjačke prirode. Upravo ta dva elementa prihvatila je romantika. Ossianski je postao pojam za nov način pjevanja. Duh narodne pjesme i njezina izražajna sredstva uvode u poeziju Macphersonovi suvremenici, osobito Robert Burns (Robert Bernz, 1759-1796). Burns je svoj pjesnički izraz utemeljio na melodici i leksici škotske narodne poezije.
Narodna poezija doživjela je svoj procvat i u djelima ruskih comantičara. Puškin, najcjelovitija stvaralačka ličnost ruske romantike, inspirirao se narodnim duhom, a jezik narodne poezije i proze podigao je na višu umjetničku razinu.
Pejsaž dalekih, nepoznatih krajeva privlači neobuzdanu romantičarsku maštu. Smisao za oblikovanje pejsaža kao sredstva za isticanje doživljaja pokazao je Jean Jacques Rousseau. Publika nije zavoljela samo njegove junake, nego i živopisan pejsaž u koji je projicirana njihova duševnost. Chateaubriand estetizira pejsaž i njime poentira meditacije i proživljavanje svojih likova.
U djelima romantičara predočeni su krajolici egzotičnih i dalekih predjela (švicarski pejsaži, pejsaž Bliskog i Dalekog istoka, kavkasi, američki, škotski pejsaži). Opisi pejsaža odlikuju se lirskim akcentima. Osobito su naglašeni vizualni dojmovi (boje i pokreti). Koloristička podloga rečenice čini značajnu stilsku karakteristiku u oblikovanju pejsažne tematike.
Prenašamo:Romantizam
Autor:Dragutin Rosandić, Hrvatski jezik i književnost 2, Školska knjiga, Zagreb, 1998. str 178 -184
Zbog preglednosti teksta donašamo ga podjeljenog na nekoliko postova.
Post je objavljen 22.09.2007. u 08:00 sati.