Uvijek se unervozim par dana prije povratka sa godišnjeg.
Ulovim samoga sebe u razmišljanjima šta ću morat sve obavljat kad se vratim u Zagreb, obaveza koje me čekaju…
Postanem napet, nadrkan, kao da nisam na odmoru.
Srećom kad skužim kojim putem sam krenuo iniciram akciju alkoholom protiv obaveza i brzo me prođe.
Zašto mi se to ponavlja svake godine nemam pojma.
Nervoza, ne opijanje, cuganje me ne smeta.
Bit će da se volim živcirati oko gluposti…
Nije mi bila namjera kukati kad sam krenuo pisati, pa i neću, previše.
Poanta godišnjeg, barem meni, je promjena mjesta boravišta, klime, u zadnjih par godina i odmor od posla, općenito micanje iz uvijek užurbanog Zagreba.
Preferiram morske lokacije, uglavnom.
Pod promjenom klime mislim naravno na čišći zrak jer ovaj u metropoli je kakav već je. Samo miris mora, odnosno priobalja je dosta da me opusti i relaksira.
Šetnja kroz borovu šumu pored mora poslije kiše. Recimo lungo mare u Puli. Ideš…
Nenadspolnoopčivo, pardon, nenadjebivo.
A onda povratak u Zagreb i prvi udisaj po izlasku iz autobusa.
Pluća u šoku vrište: >> WTF, šta je sad ovo?<<
Dvije, tri sekunde zbunjenosti, ali kada se opet napune olovom i dobrim starim zagrebačkim smradom ispušnih plinova samo kažu: >> Napokon doma.<<
Post je objavljen 19.09.2007. u 13:10 sati.