Ponekad ne želimo izgubiti nama drage osobe,ali što kada dođe vrijeme za to????
Kako živjeti s istinom da je više nema....O tome razmišljam zadnjih par dana.....
Slušam ljude kako pričaju o svojoj dragoj osobi,a ja nemam o kome...Nemam o kome pričati
jer je moja draga osoba mene odavno napustila...Svakog se dana nadam da će mi se vratiti,ali
i moje nade ponekad padnu na dno....Većinu vremena provodim razmišljajući o prošlosti našoj i o
tome kako nam je lijepo bilo i još bi uvijek moglo biti....Sve ovisi o njemu...Rekla sam da ću se boriti za njega i da neću odustajati,ali ne mogu ja to sama...trebam i njegovu pomoč...ako tražim previše recite
mi molim vas....valjda sam i ja zaslužila da imam nekog svog....A možda i nisam...Kada stvarno dođe vrojeme da ga pustim,pustit ću ga i neka živi svoj život,ali samo neka zna da ću mu zauvijek biti u srcu kao i on meni....osobu koju volimo nemožemo tek tako zaboraviti...tu ostanu uspomene i sjećannja u glavi koja polako blijede.....ali ostaju zauvijek......
Volim te...rekla sam ti to mnogo puta i sada zadnji put kažem život nije isti bez tebe...nešto mi fali...ah da ti....
Kada umremo vidjet ćemo se u drugom životu,ali tko zna možda ćemo tada biti najveći neprijatelji.....
Post je objavljen 19.09.2007. u 11:27 sati.