Marketing
majstor u akciji - završetak
ako niste čitali ovo od početka, bolje da počnete od 1. dijela, tri posta niže>
Pazi ovamo! Pozvali su me da dođem u devet ujutro, da mi je predmet gotov, a ono - nisu ni počeli raditi na njemu! I to tri mjeseca nakon petnaest dana u kojemu su to po zakonu trebali riješiti! To što sam ja u tri mjeseca izgubio novaca i živaca - nikom ništa. Gdje bih ja stigao da tako obavljam svoje poslove? Ja sam majstor, imam zlatne ruke, zarađujem onim što napravim, koliko uradim, a ne što manje - to bolje. Što ja uradim, to je solidno.
Recimo, Martin telefon. Ležao je na polici uza zid, na dohvatu, ali je na podu ispod njega bio neuobičajeno velik smotuljak žice. Neuredno. Marta je očigledno običavala premjestiti telefon pred sebe na radni stol, a kada sve prekrca odložiti ga postani, ali i otići s njim do klupske garniture od dvosjeda i dvije fotelje oko niskog stolića u suprotnom uglu prostorije. Dobro je to zamislila, ali kako da se nije uspjela izboriti za telefon s bezžičnom slušalicom? Gotovo sam se sažalio na nju dok sam vadio utikač telefonske žice iz zida. Odvijačem sam rastavio utikač, izmjerio žicu i otfikario oko dva metra. Odrezani komad žice sam smotao i spremio u džep, a s kraja ostatka škaricama skinuo izolaciju i ponovo učvrstio u utikač koji sam ugurao u utičnicu. Podignuo sam slušalicu i pričekao da čujem "tu… tu…" da provjerim radi li veza. Radi, osim što će se Marta jako iznenaditi kada pokuša premjestiti telefon na radni stop. Zadovoljno sam pogledao telefonski aparat s dugmadima za automatsko zvanje. Prije nego sam ga ostavio malom oštricom izvadio sam dvije od providnih pločica iz najdonjeg reda koje su prekrivale ceduljice s natpisima "Lovro" i "Vera" i zamijenio imena. Solidno obavljen posao.
To mi je dalo ideju da nastavim po tastaturi kompjutora. Škarice iz džepnog nožića mogu poslužiti i kao kliješta. Prihvatio sam tipku sa slovom š, potegnuo je i izvukao. Što ono dobro ide sa Š? Ž! Izvukao sam i tipku sa slovom ž, a onda ih obje vratio, ali na zamijenjena mjesta. Pogledao sam tastaturu i ako se nije znalo što da se gleda ništa se čudno nije vidjelo. Koja bi još slova mogla lako zamijeniti mjesto, a da ne bude uočljivo? M i N. Čas posla. Na trenutak sam bio u iskušenju da zamijenim A i O, ali to bi bilo lako i brzo uočljivo. Umjesto toga sam zamijenio T i R. Ne valja pretjerivati. Na tome sam se zaustavio.
Ipak, kako Marte još nije bilo, bilo bi šteta sjediti besposlen. Uostalom, kakav je to način ostaviti stranku da se dosađuje?! Nema ni starih magazina kao u zubarskim čekaonicama! Mogu se igrati lulekom dok čekam! Ili se mogu zabaviti onim što imam pri sebi… Džepnim nožićem i smotuljkom žice… Izvadio sam žicu i škaricama odrezao komadić od otprilike dva milimetra. Iz drške sam ponovo izvukao pincetu, pažljivo prihvatio odrezani komadić, otišao do ormara u koji je Marta zaključala svoju torbu, te pažljivo ugurao komadić u bravu. Čačkalicom iz nožića zagurao sam komadić dublje, da ne izviruje. Ormar je bio solidan, čvrstih vrata, nije ih lako ni razvaliti.
Sjeo sam na stolicu i razmišljao: imam li vremena trknuti van do najbližeg dućana da kupim malo mljevenog papra za usuti u crnu kavu? Spriječilo me što sam začuo korake. Dolazila je s još nekim i čavrljala. Otvorila je vrata, spazila me i iznenadila se:
- A Vi ste još ovdje?!
U trenutku sam imao petnaestak odgovora, jedan bolji od drugoga, ali sam se ipak suzdržao da išta kažem. No sada se njoj žurilo jer je muškarac koji ju je dopratio također ušao i odmah se razbaškario na dvosjedu u uglu. Nervozno je probrala po snopu papira koji je donijela, našla ona dva koja su mi trebala i gužvajući tutnula mi ih na prsa. Prihvatio sam ih da ne padnu na pod, a ona me primila za nadlakticu i povukla prema izlazu:
- Idite! Idite! Zar ne vidite da imam stranku?!
Upro sam nogama i uspio se na čas zaustaviti na pragu iako me ona gurala u leđa, dovoljno da dobacim preko ramena:
- Ugodnu vam zabavu želim!
Vrata su se zalupila za mnom. Krenuo sam lagano dugačkim hodnikom. Dvadesetak metara dalje, trenutak prije nego sam zaokrenuo niz stepenice iza mene se prolomio tresak, tandrkanje općeg rasipanja i ženski vrisak iz petnih žila.
- O, nevolje! - pomislio sam silazeći niz stepenice sa svojim dokumentima u džepu. - Kancelarijski je posao prepun opasnosti!
Post je objavljen 19.09.2007. u 10:08 sati.