Danas sam s frendom bio na kavi u nekoj rupi, ali rupi. Stvar je u tome što mi tražimo po gradu što veću rupu da se u nju smjestimo jer tamo nam je najbolje. Nema naperlitanja, lažnih ljudi, pretvaranja i spikica o krpicama. Par dijelova inventara, svaki u svom kutu, pijan i brine se sa svoja posla. Ponekad nas dave pričama, ponekad traže nekoga za pričanje naslonjeni na šank. Istina, takva atmosfera je za pogreb ili slično, ali nama se sviđa jer to je život, a ne ono što susrećemo drugdje. A možda se i osjećamo bolje dok vidimo takvu bijedu. Iz ovog ili onog razloga - tamo smo.
Uglavnom, da ne skrenem previše s teme. Stali smo pričati kako sad odlazimo na faks i slične nebuloze, a da nismo obavili još neke stvari koje smatramo da moramo zajedno obaviti. Ponajviše putovanje negdje.....U neki grad, neku zemlju, bilo gdje. No shvatio sam da već u startu činimo pogrešku i htio sam frendu ukazati na nju, ali sav se razveselio na spomen toga, a i vani je ionako kišilo, pa zašto da još više tmurim atmosferu? Shvatio sam da radimo planove. Loše....Loše.... Htio sam mu reći da pita svog starog koliko je on toga planirao, a da se nije ostvarilo. No nisam imao srca.
Većina ljudi koje znam se ni ne sjeća prijatelja iz mladosti. Mislim da će tako biti i sa svima nama. Svatko će otići na svoju stranu i to je to. Planovi će se rasplinuti.
No zašto ljudi planiraju toliko kad je očito da se većina toga ne ostvari. Jeli to želja ili opet zabluda da će biti bolje....
Ne znam. Nije ovo baš nešto smisleno, niti ima zaključka. Ali vrijeme je bilo da nešto napišem jer....još tjedan i pol...nakon toga, tko zna? Možda i završimo u Irskoj. Takav je barem plan.
Post je objavljen 18.09.2007. u 23:31 sati.