Marketing
Rog obilja
Plain air. I puno trsje. I obrano trsje. Blaga svjetlost.
Prizemna bračna godišnjica. 
Nepravedna sam. Nema ničeg prizemnog u gotovo četrdeset godina zajedničkog preskakivanja prepona. Vjenčali smo se blog te pitaj zašto. Zapravo, znamo. Zbog zanesenosti. 
Jednom davno, bilo je nepristojno nevjenčano živjeti zajedno. Sablažnjivo. Ispravnim partijcima i bogobojaznim vjernicima podjednako. A roditeljima tek! Nije nam se dalo raskidati veze s bližnjima. Pa smo se odlučili na Elizabeth Taylor proceduru. 
Vjenčaj se svaki put kad hoćeš novog/u ljubavnika/cu. Čujem da se neki dan u ... poznim godinama udala deveti put 
Samo što smo mi ostali na broju jedan. Možda zato što je on bio dugokos a ja još dugokosija. Duge kose, kratke pameti.
Sve je po zakonima, obiju strana, i sve tri, kad se u obzir uzmu male kale i velike jezičine. 
Polupijani matičar. Skoro smo pukli od smijeha zbog tog komičara. Mladenci su morali biti ozbiljni. Samo su uzvanici smjeli biti nasmiješeni. I pokoja stara teta potiho rasplakana. Razdragani roditelji i braća. Summa summarum deset komada. Jedan svečani ručak. Nula torte. Jedva smo dočekali da ih se otarasimo. Mmmm ...
Tako je počeo Big Bang našeg malog svemira. Gospođica (alias Malavelika) nas je malo iznenadila. Obzirom da je to prapovijesno vrijeme nije ni čudno. Nisu svi „putevi nebeski“ bili poznati do u tančine. Onda smo malo pauzirali. Svijali gnijezdo. Ma onako, krov nad glavom. Bez državne intervencije, molit ću lijepo. Malo nam je bila maćehasta po tom pitanju. 
Prva svečana večera bila je servirana na kašeti od voća. Nismo sjedili, lebdjeli smo nad podom. I nekoliko svijeća nam je pravilo društvo. Hihihi ... nije bilo struje.
Onda se naše malo nebo naoblačilo. Pa je trebalo skakati u drugi grad, u bolnicu, iz bolnice i druge gorčice. I tako smo kupili prvi brrrmbač. Da uspijemo na sve stići i ne izdušiti od napora i muke. Doduše, onda su auti samo za to i služili. Poslije smo ga navikli na male luksuze. I sebe.
Stigli smo i do poneke premijere u susjednim, i ne tako susjednim gradovima.
I Dečeca (aka Prijestolonasljednik) smo uspjeli pridobiti da nas prizna za roditelje. Uzajamno uvjeravanje uzelo nam je malo vremena, al' se isplatilo. Od tada su bitke jastucima bile česta pojava.
Tatica je malo više zabijao nos u knjigu (iako ga ni pelene nisu mimoišle), a mama u ostale popratne aktivnosti. Šivanje, bojenje, pletenje, zabijanje čavala. Mijenjanje ulja brrrmbaču, gumice na slavini i slične zanimacije.
Nije to priča o dominaciji/ravnopravnosti spolova, već o odabiranju prioriteta. Što ponekad nije bilo lako razlučiti. I nismo uvijek svjesno odabirali. Znala nas je dohvatiti bujica, pa je bilo: tako ili nikako.
Uglavnom, tako. 
A i malo bolje.
Pregrmjeli smo (tajne) pokuse s utičnicama. Opekotine. Posjekotine zbog nestašice struje. Bio je neparni dan! Slijetanja s bora. Ubili smo poskoka u kuhinji. Jamčimo vam da vas zaista može obliti ledeni znoj ...
Dramsku grupu. Ronjenje. Slušanje Mahlerove Šeste po tri puta na dan! Prvi put se prate bubnjevi, drugi violine, treći oboe ...
Biciklističke trke, nesretne ljubavi, sretne ljubavi. Da ne zaboravim, taman kad smo nas dvoje izašli iz puberteta, pa mladoroditeljske postporođajne krize i ponavljanja prvih razreda, djeca su preuzela štafetnu palicu. U neprekinutom nizu prvo jedno a nakon 9 godina drugo. Kad su konačno sve i svačije pubertetske i ine faze bile pri kraju, za vratom nam je počela puhat meno i andropauza. Pa ti živi! 
U međuvremenu smo, kako tko, uspjeli preživjeti hitnu pomoć, a i kardiologiju. Zafrknuli smo Kosca (i ostale poljoprivrednike).
Uh, što je dugo to od srebrnog do zlatnog pira. Baš mi se halabuči. Ima li kakav kristalni ili barem pozlaćeni pir da nam skrati vrijeme i uveseli nas u međuvremenu? Doduše, mi se i sada međusobno uveseljavamo. S veseljem. Al' nije isto kao kad imaš službenu dozvolu za cirkus i petarde!
Neki dan su nas malo čudno pogledavali. Nije običaj u ovim stranama da se muž i žena ilitiga supružnici ne gledaju preko nišana, ili barem suca i socijalne službe!
Znate što? Čekamo treće. Unuče.
Uskoro!
Vrlo skoro!
Samo što nije!
Baaaj, idem nonirati
UP DATE
Evo me, stigao sam! 4.5 kila, 54 cm, okrugao i bucmast, slamnate kose. Kaže mama da sam dobrica:)
Post je objavljen 03.10.2007. u 21:15 sati.