Ne možeš ne voljeti jedno takvo biće kao što je zec.
Jednostavno ne možeš.
Kad te pogleda svojim velikim smeđim okicama,
ne možeš se ne nasmiješiti..
Jednostavno ne možeš.
…pozirao mi je poput prave zvijezde..
obožavao se slikati.
I obožavao je kelj..i dvopek.
I obožavao je mene.
Bar mislim.
U svakom slučaju, ja sam obožavala njega.
I nikako se nisam mogla naljutiti na njega.
Čak ni kad sam htjela.
Čak ni kad sam trebala.
I uvijek sam ga ponosno pokazivala svima ..
sa zanosom pričala o njemu.
Sada ću samo to i moći.
Jer ga nema.
I ne mogu se nakon pet godina provedenih
s tom malom životinjicom pomiriti s činjenicom
da je više nema.
Da neću više svako jutro dolaziti k njemu
i kuckati mu na vratašca.
Jer nemam više kome dolaziti.
Da mi više neće jesti iz ruke.
Jer mi nema tko jesti iz ruke.
Da mu više neću škakljati uši.
Jer nemam kome.
Da me više neće njuškati
i gurkati svojim malim nosićem.
Jer me nema tko.
Ja sam sama.
***
Kada bih ti sad rekla da želim jednostavno umrijeti,
bi li me pustio?
Bi li me pustio da samo umrem?
Ja bih se pustila.
S ovakvom tugom na srcu
ne može se živjeti.
Ne može se.
Ja ne mogu.
Ne želim.
Preslaba sam.
Nema ničeg što je dosad bilo.
Ničeg što me činilo hrabrom.
Samo lokva suza.
I ona pjesma koju sam ti pjevala neki dan..
Znala sam da je zadnja.
osjećala sam.
Ali nisam mogla ništa.
Osim plakati.
Osim toga.
Sram me je.
Sram me je zbog svega što sam mogla učiniti.
a nisam stigla.
Imala sam vremena.
Ali uvijek sam odgađala.
Jedino mi nije žao
što nikad nisam odgađala da ti pričam.
Jer ti si me jedini slušao.
A sad sam sama.
Opet.
Post je objavljen 18.09.2007. u 19:23 sati.