Hodao sam ulicom, sa rukama u džepovima i razmišljajući o nečem kad je ispred mene izletio lik sa pištoljem u ruci i ...
Game Over
Ah život je takav, novi dolaze, stari odlaze... svi smo mi jedan veliki krug života.
Otišao sam u vječne snove... vidio sam samo tamu oko sebe... vidio sam sebe kako stojim... vidio sam si lice, sjena je pala na nekad sretno i veselo lice, one vesele oči su postale samo sjećanja jer sad samo vidim u njima strah i smrt.
Mislio sam da nikad neću otići iz te tame, da ću vječnost provesti gledajući sebe, mrtvog... da li sam takav bio živ? Da li su me tako ljudi vidjeli kad sam bio sa njima? kad sam prolazio pokraj stranaca... da li sam stvarno bio seljačina, kako sam slušao od nekih ili je to samo san koji će proći kad se probudim ujutro... ne, nije bio san. U to sam bio siguran.
Imao sam vremena razmišljati pošto sam ionako bio... Polako sam počeo shvaćati što su mi neki govorili. Polako sam shvaćao da sam bio budala, koja je samo gledala na sebe i samog sebe. Da li bi se promijenio da sam ovo saznao prije, da sam vidio budućnost? Da li bi postao drugi čovjek ili je sudbina tako htjela. Da li su sad neki sretni što me nema, što više neću hodati, što ih neću zezati, mučiti ili vrijeđati. Da li će netko plakati za mnom? Da li ću ikome faliti? Nisam mogao znati niti ću ikad znati. Ja sam svoje odživio... što je bilo bilo je... što je moglo biti moglo je biti, povratka nema, sam prema naprijed.
Osjećao sam hladnoću, hladnoću srca koje je bilo usamljeno za vrijeme života. Osjećao sam ništa, jer nisam mogao osjećati. No sjećam se osjećaja, dalekih osjećaja kao da su bili prije tisuću godina, a u biti bili su jučer. Da li sam stvarno bio bezosjećajan? Da li je to kazna koja me čekala? Da li je ovo kazna ili će biti još gore?
Sjećanja na rijetke voljene, na rijetke sa kojima sam se družio, sa rijetkima koji su me shvaćali. Što oni sad misle? Da li su i oni mislili da sam seljačina ili su me stvarno svaćali kao što su tvrdili i kao što su mi pričali? Nisam osjećao ruke, nisam osjećao glavu samo mi je razum bio u mislima prošlost. Budućnost mi je nestala u tom trenutku, u toj jednoj sekundi... mojoj posljednjoj sekundi.
Pokušao sam pustiti suzu, no znao sam da je to nemoguće... ne u ovom stanju... ne u stanju vječnosti gdje vrijeme ne postoji. Da li su se svi ovako osjećali, ili svatko ima svoj svijet nakon smrti. Više nisam razmišljao jer nije bilo svrhe. Samo sam jednom rekao da što je bilo je bilo. Htio sam samo da odem odavde, da odem sa ovog tihog i mračnog mjesta? Htio sa vidjet svijetlo. Tada sam si priznao da sam bio gad, da nisam trebao biti onakav kakav sam bio. Trebao sam biti bolji, no to neću nikad moći napraviti. Nikad neću više moću reći svojim roditeljima da ih volim. Nikad neću moći odvesti sestru na sladoled. Neću se moći nasmijati na glupi vic od kompića. Nikad neću moći reći frendici da mi se sviđala, nikad, nikad, nikad...
Post je objavljen 18.09.2007. u 17:28 sati.