Danas ću pisati o boli jer naime nju jedino osijećam...više za mene ne postoji razočaranje,ljutnja, povrijeđenost,ponos,strah ili išta od toga samo znam da moja duša pati.Osijećam duboku fizičku i psihičku bol...Dok hodam lomi me,dok razmišljam para me, dok udišem guši me....Svaka kretnja i svaka misao vode me u ponor. Suze su već utrle putve na mome licu i sada u potocima lagano klize a onda se strmoglavljuju poput vodopada i razbijaju o nabore moje odjeće...Duša mi je također u dubokoj patnji,pokušava naći svjetlost,izlaz iz tog labirinta zbunjenosti,ali nailazi samo na slijepe puteve pa se prepušta,pada na koljena, prepušta da je bol preplavi jer nema više snage...Nitko osim mene i još 4 ljudi nezna pravi razlog ovog mojeg stanja a ovo troje navedenih prepoznat će se,a samo mi je jedna osoba pomogla vući taj teret koji nosim u sebi i na tome sam joj neizmjerno zahvalana.Obitelj,iako mi je najbliža ne želim upletati u to,oni s tim nemaju veze i ne želim im upropašaavati raspoloženje jer je dosta,i previše, da samo jedna osoba to proživi. Trenutno samo razmišljam o svojo sljedećoj kretnji,pokretu,koraku...dajem si tako male ciljeve poput otići do kreveta...sjesti...otvoriti knjigu jer jedino tako mogu ovo preživjeti,korak po korak i čekati u nadi da će sutra biti bolje,da će mjesto suze možda izmamiti sramežljiv osmijeh...čekam da svijetlo ponovo obasja moj život jer sam trenutno u potpunom mraku...bespomoćna...i neizmjerno sama premda sam okružena mnogima. srce i um u velikom su neskaldu,svako tjera svoju volju ali oboje zapravo samo žele sreću,žale za izgubljenim ali i dalje žele to natrag...žele ono što su imali jer su bili sretni,ispunjeni pozitivnom energijom,sanjali su o budućnosti a sada je ona za njih neizvjesna a njihovi snovi srušeni poput dvorca od pijeska...
Post je objavljen 18.09.2007. u 13:20 sati.