Marketing
Hrenovka od tisuću tona
Ako se s praških Vinohrada spuštate prema metro stanici Museum, odmah iza velikog Kodakovog studija u čijem se izlogu koči mamut publikacija Helmuta Newtona, predstoji vam pedesetak metara preružnog vlažnog podhodnika kojim se spajaju Vinohradi i Novo Mjesto.
Ovaj gradski detalj unikatne ružnoće zaostao je iz vremena kada se češkim urbanizmom bavio svijet temeljito operiran od estetskih kanona, a svaki se izlet u individualan doživljaj ili Bože prosti, izražaj ljepote, dočekivao s podozrivošću i sumnjom.
Kako je svjetonazor agresivnog straha od malograđanske estetike monolitno pokrivao sve aspekte društvenog života, tako su i ondašnje zgrade, tenkovi, ženske cipele, dječja kolica, frižideri i kutne garniture, sve je vremenom počelo nalikovati jedno na drugo, upravo fascinantno u svojoj ružnoći!
Mračni hodnik kod Muzeja nije iznimka. Takav kakav jest pripada jednom prošlom vremenu, a zanimljiv je jedino po tome što se nalazi u ‘pristojnom’ dijelu grada koji je sagradila buržoazija u doba Prve republike pa je takav klaustrofobični prolaz, inače tipičan za socrealističku prašku suburbiju, na Vinohradima iznimno rijedak.
Dakle, putniče namjerniče! – dok ti nad glavom tutnji pozamašna tonaža automobilskog lima i ispušnih cijevi, znaj da u tih pedesetak metara zapravo prelaziš srednjočešku magistralu! Tunel ima svoj razlog za postojanje. Nije prokopan za lijepe oči.
Moj praški prijatelj, inače čovjek s talentom za urotništvo i konspiraciju, plus poznavatelj povijesti latinoameričkih vojnih hunti, zastupa tezu da razlog što češki auto-put nema zaobilaznicu već siječe sam centar rezidencijalnog Praga treba tražiti u predostrožnosti komunističkih urbanista. Navodno su tom mjerom osigurali da armijski tenkovi što brže zauzmu položaje oko zgrade federalnog parlamenta. A parlament se – gle slučajnosti! – kočeperi tik uz auto-cestu! Na isti je način argentinska hunta uredila prilaz parlamentu u Buenos Airesu.
Međutoa, život je kučka pa se koincidencijom historijskog slučaja gradnja čehoslovačkog federalnog zdanja produljila. Komunistički je parlament stolovao na srednjočeškoj magistrali tek nekoliko godina. Odmah po Revoluciji, nova se politička elita preselila na drugu obalu Vltave u stare Masarykove i Benešove urede, a u bivšem se parlamentu ugnijezdila američka radio postaja. Betonski blokovi i protuoklopna vozila raspoređeni oko stakleno-željeznog giganta danas čuvaju ‘Slobodnu Europu’ od nekih novih neprijatelja. Na Zapadu, a ni na Istoku, baš ništa novo…
No, vratimo se mi otužnom podhodniku kojim se spuštate s Vinohrada na Vaclavske namjesti. Gradski su ga oci nedavno oplemenili nizom minijaturnih trgovina ne bi li područna uprava ušićarila nešto nameta od sitnih trgovaca, a istom mjerom smanjuju i rizik da vas u mračnom katunu džankiji upitaju za junačko zdravlje.
Zato su tunel uzduž prepolovili na dva dijela – jednim će narod prolaziti, a u drugom će narod trgovati. Taj trgovački dio potom su podijelili u sablasno osvjetljene špelunke iz kojih vas sada vabe maske za mobilne telefone, listići za lutriju, vijetnamske tenisice i sintetičke trenerke.
Na zidu sa suprotne strane, tamo gdje ljudi prolaze, sloj na sloj lijepe se plakati i obavijest. Meditacijske vježbe, spiritualni susreti, DJ Maruška u noćnom klubu ‘Radost’, koncerti na otvorenom, koncerti na zatvorenom, predavanje o biljnim dodacima prehrani, akupunktura bez boli, izgubljena chihuaha odaziva se na ime Šlehačka, Shiatsu masaža, liječenje dodirom, terapija magnetima, terapija kristalima, predavanje o iscjeliteljskoj praksi šlezskih šamana, plesna škola za početnike i napredne, Aleksandrovci, najpoznatiji ruski muški pjevački zbor – koncert rasprodan, mistični ples vinohradskih derviša, i tako dalje, i tome slično – sve to, samo za vas!
Kasnije uvečer, kada trgovci i pekari zatvore dućane i spuste željezne roletne, pod sumorni se neon smješta mladi čovjek sa Statson šeširom i akustičnom gitarom. Do posljednjeg vlaka u metrou on će pjevušiti counrty balade. Ako te put nanese kraj ovog trubadura, dobaci mu par kruna - on ti pruža jedino prijatno iskustvo u sljedećih tristotinjak metara koliko treba da se spustiš iza leđa Svetom Vaclavu i stupiš na najveći gradski trg gdje te u hipu preuzimaju nigerijski imigranti i podhranjene moldavske striptizete.
Eh, sad kad sam vam dala intro, vrijeme je da zapletem radnju…
* * * * *
Bilo je to u hladno februarsko predvečerje.
Bučno je i užurbano. Tramvaji zvone, automobili trube, nervozne kolone razvlače se s jednog kraja grada na drugi. Kamioni tutnje preko tramvajskih tračnica, autobusi s turistima glasno stenju pred pješačkim prijelazima, hitne pomoći, vatrogasci i policija, svi pale denver-blue pulsirajuća svjetla i glasno odšarafljuju sirene čim se približe semaforima. Zrak je iznenađujuće težak. Prolaznici vunenim šalovima zamataju usta i noseve i dišu na uši. Nad Pragom se spustila ‘inverzija’, ustajali nepomični smog koji se ne miče ni gore ni dolje, ni lijevo ni desno. Radio javlja da astmatičari i nemoćni ostanu u kućama. Prljavi zrak poput golemog olovnog pokrova pritišće rasvjetljeni grad.
Nekim sam zaboravljenim poslom krenula u centar grada. Trebam prohodati komad Vinohradske; od Rossmana do metro stanice Museum, a potom zelenom linijom do Staromjestskih namjesti i dalje, još popriličan komad pješačenja, od Karpove preko Starogradskog trga do Duge ulice.
Iza jarko rasvjetljenog Kodaka, brzim se koracima spuštam u šugavi mali podhodnik gdje se u suženom prostoru naglo sudaram s masom iz suprotnog smjera. Užurbana mrzovoljasta gomila koja se vraća iz ureda, škola i supermarketa, koja kao i ja žuri u suho i toplo, koja hita svojim domovima ili gdje već, koja također brza u vlastiti nespokoj.
Tlo je mokro i blatno. Na stotine nogu preskače otopljeni snijeg ustajao u golemoj prljavoj bari. Šljapkamo, šljiskamo, štrcamo i špricamo.
Na tom mokrom i prljavom tlu, odmah pored plakatima obljepljenog zida, iznenada primijetih odbačenu, dopola pojedenu hladnu hrenovku!
Leži ta hrenovka izgubljena i zaboravljena, gotovo tragikomična. Nečijom je nespretnošću ispala iz peciva i sad strpljivo iščekuje labradora, avlijanera ili mopsa da zastane, da je onjuši, da zategne uzicu i zaustavi vlasnika te da je već sljedećeg trenutka munjevito proguta u blaženom neznanju da upravo opslužuje svemirski poredak stvari, da realizira smisao i svrhu hrenovkine egzistencije. Gutat će te, hrenovko i staro i mlado, u znoju lica svog!
Dakle, u tom praškome mraku, u tom srednjoeuropskom blatu, leži izgubljena zagriznuta hrenovka; biće neopjevano, u trenutku nespretnosti možda opsovano, ali svakako već prežaljeno i zaboravljeno.
Bio je to trenutak Proustovski. Ono kada malome Marcelu u nedjeljno jutro u Combrayu tetka Léonie namoči madeleine u lipov čaj i tutne mališi kolačić pod jezik. Trenutak koji “nepokolebljivo nosi cijelu golemu zgradu uspomena”. I baš kako je sićušna madeleine izronila sjećanje na sivu kuću piščevih roditelja, odbačena me je hrenovka u prljavoj lokvi zapljusnula slikom jednog drugog zdanja – goleme betonske zgrade u novozagrebačkim Dugavama, u neko vruće ljeto ratnih devedesetih.
Visoka je to deveterokatnica ispunjena siromašnim svijetom, njihovim izvoženim automobilima po parkiralištu i satelitskim antenama po prozorima. Kod ulaza je niz išaranih poštanskih sandučića. Svaki treći je provaljen i nezaključan, a iz njih strše reklamni listići koje mjesecima nitko ne raščišćava. Vidim olupani lift sa spaljenim i otopljenim gumbima, dizalo iz kojeg neumoljivo zaudara dok me sporo vuče na osmi kat, a ja se u mislima molim da ne ostanem zaglavljena između katova, u milosti indolentnih susjeda i sporih vatrogasaca. Vidim susjedu koja ulazi na četvrtom katu, majku dviju kćeri i sina petnaestogodišnjeg vandala, kolovođu uništavača liftova. Vidim je kako nosi golemu kantu za smeće koju valja isprazniti u zajednički kontejner, a iz dupkom natrpane kante proviruju krupne životinjske kosti. (Ovčja lubanja!). Znatiželjno se naginjem nad njenu kiblu; zamišljam obitelj za nedjeljnim ručkom kako predano glođe kilograme mesa, a zatím lijeno preživa na kaučima. Na osmome katu vidim dugački hodnik i crni gumeni pod, vidim naša okrhana vrata od iverice i skupu sigurnosnu bravu na ulazu u stan. Vidim dnevni boravak s pariško-plavim plastičnim tapisonom, s desperatnim mačkama u potrazi za hladnim kutem i lošom ventilacijom u kupaonici iz koje dopire vonj prženih lignji s devetog kata. Vidim naših trideset satelitskih kanala, preružnu sofu od golubije sive sintetike na kojoj sjedi desetogodišnji dječak i pije slatko gazirano piće, gricka kuhane hrenovke sa senfom i hipnotizirano zuri u Cartoon Network.
Te sam noći radila do kasno. Bio je četvrtak; noćima s četvrtka na petak, do ranih jutarnjih sati pisala sam trećerazredne sinopsise za trećerazrednu emisiju na trećerazrednoj radio stanici, a sve to na šestorazrednom kompjutoru s printerom van svake standardizacije. Negdje u četiri ujutro sinopsis je bio gotov. Ispraznila sam pepeljare, spremila boce s alkoholom u frižider, oprala zube, legla u krevet i pala u nesvjest.
Ne znam koliko je prošlo do trenutka kada sam kroz san čula svog malenog sina kako plače. Sjedio je do madraca na podu i budio me.
“Mama, jako mi je zlo”, plakao je, “povraća mi se…”.
“Pa povraćaj…”, rekla sam bunovno i okrenula se na drugu stranu.
Dečko je ustao i otišao. Čula sam ga kako povraća nad zahodskom školjkom i u hipu ponovo zaspala.
Ujutro je došao dječakov otac. Potpuno onemoćalog na rukama ga je odnio do kola i odvezao do bake. Ja sam odjurila na posao, u svoju trećerazrednu redakciju, emitirati svoj trećerazredni radio program.
Deset godina kasnije, u mračnom podhodniku tuđega grada i tuđe zemlje, potpuno nenadano, u zimskome blatu i prljavoj post-tranzicijskoj vodi, dočekao me moj suhomesnati nemesis! Naoko nevina odbačena hrenovka, izgubljena u zimskome smogu i mraku.
“No passaran!!!”, zaprijetila je ta osvetnička kobasa potpuno nenadano i ja sam je namah poslušala!
Stojim u stuporu pred njezinom mračnom prijetećom silom i otada ne mogu dalje – nikako da izađem iz prljavog podhodnika pod češkom magistralom! Kao da sam začarana. Omađijana. Zaglavljena između jučer i sada, pod zemljom, u mraku...
Jeste li ikada vidjeli filipinsku Kalvariju? Onaj neobičan običaj kada se tamošnji muškarci šakama pribijaju na križ pa se s golemom masom na plećima, goli i krvavi, spotiču od jedne planinske postaje do druge? Kada od podnožja do vrha istegle to raspelo, tu gromadu našeg kolektivnog grijeha, glogov križ na kojem je izdahnuo Gospodin naš, iskupitelj?
Tako se nekako osjećam u ovom mračnom praškom tunelu. Umjesto križa na mojim je leđima golema hrenovka – hrenovka od tisuću tona! Bolno se savijam pod njenim olovnim teretom. Pritišće me neumoljivo, težinom od koje pucaju kosti i svo tijelo se grči. Jedva jedvice dišem pod uspomenom kojom me objahala. Valja mi umrijeti i nanovo uskrsnuti da njezin teret potpuno nestane. Vjeruj mi, virtualni prijatelju, ovo je najteža hrenovka na svijetu.
PSSSSS! Ovo je priča iz neobjavljene "Zbirke razočaranja". Posvećena je Davidu i nosi nadnaslov:
"Mom malom Aligatoru,
Tvoj mali Aligator..."
Post je objavljen 18.09.2007. u 12:33 sati.