Poslije vrtića završile smo u parkiću..isprobala je sve..i ljuljačke i tobogan i klackalice, jurila je od jedne zanimljivosti do druge..pčelica..
A ja, kao i svaka brižna majka, zasjela na klupu, dokono otvorila novine, sretna što više ne moram pratiti svaki njen korak, što smo uspjele na zadovoljavajući način savladati međusobnu komunikaciju mahanjem, kimanjem glave, osmjesima i mrštenjem...
Do mene je sjela gospođa, valjda baka dvojici "petogodišnjih razmaženih hahara"..
Zašto sam nečija dva plavooka anđela okarakterizirala tim riječima?
Zato što su stigli naguravajući se, zato što su ruksakić zajedno sa jaknama neuspješno, ali na tragu neotkrivenih talenata za sport, zafrljačili na klupu.
Zato što su baku ostavili da sve to sakuplja..zato što ih je i ona ignorirala, zato što je jedan, tako slatko obuzet maštom, zamahivao prema njoj neprestano prijeteći da će je lupiti sa šibom koju je našao u travi.
Zato što je drugi penjanje na tobogan, pretvorio u opasan sport i pokaznu vježbu njegove neupitne sposobnosti, naguravanja laktovima, koljenima i cipelama.. ugrožavajući druge.
Zato što su kladim se, oba beskrajno obožavani, ali zakinuti za ikakvu odgojnu mjeru
dotrčali do klupe, istresli sadržaj ruksaka, neumjereno prepun malih Cola, tortica, čokoladica, žvakača i od rezignirane bake, sa onim nevinim sjajem u očima, potpuno nesvjesni značenja, ovim riječima zahtijevali -"..daj nam taj jebeni čips.."
Post je objavljen 18.09.2007. u 11:29 sati.