Prijateljstvo je tema koja nas prati cijeli život. Ljubavi u nekim razdobljima ima, u nekima nema, no prijateljstvo je uvijek nešto čemu razmišljamo i analiziramo.
Zanimljivo je kako u djetinstvu lako stječemo prijatelja. Obično su to ljudi koji žive do nas. Prihvaćamo ih bez obzira na njihove karakteristike, naučimo živjeti s njima. Kasnije se, uz koju casu alkohola kunemo u vječno prijateljstvo, nešto neraskidivo. No početkom posla te veze polako slabe, a neki se i jako razočaraju. U braku u prvi plan izbija bračni drug i djeca, prijatelji postaju roditelje prijatelja naše djece. Stare veze pokušavamo održati kumstvima. Koliko god mi se trudili vremena je sve manje, a na kraju života sa smrću prijatelja polako se gasi i naš život.
Ono što mi je uvijek bilo zanimljivo kod prijateljstva je koliko čovjek zapravo može imati prijatelja. Siguran sam da postoji određeni kapacitet, preko kojeg ne ide i da s godinama opada. Od poznanika i kategorije frendova (korak dalje u zg žargonu) prijatelji se razlikuju koliko vremena u njih čovjek ulaže. Nažalost, obično ga nema dovoljno i prijateljstva pucaju. Isto tako teško je sklopiti neka nova prijateljstva da ne naštetete nekim starima.
Često se zateknem u situaciji da bi želio s nekim biti prijatelj, provoditi vrijeme s nim, no opet zbog udaljenosti, nepostojanja dodirnih mjesta (mjesto stanovanja, posao, djeca, sport...) teško je to postići. Racionalno govoreći neka su prijateljstva unaprijed osuđena na propast, no bez obzira na taj neminovni kraj volim taj osjećaj stjecanja novih prijatelja. Osjećaj poput zaljubljenosti, kada čovjek poželi dati najbolje od sebe.
Post je objavljen 18.09.2007. u 07:30 sati.