Stojim uz prozor oponašajući uskomešane demone koji oponašaju vjetar. Osluškujem tihe krikove mokrih noćnih krovova ispod kojih djeca bezbrižno snivaju. U susjedovom vrtu nekada davno bila su dva stabla. Sada je samo jedno i vidi se dio kuće. U sobi na prvom katu svaku večer gori svjetlo i jasno se može uočiti uspravna silueta muškarca. U stvari, vidi se samo lagano gibajući torzo kao kada čovjek šeta po pokretnoj traci, a postoji vjerojatnost i da se lagano njiše uz hitove Ive Robića. Ne bih isključio niti mogućnost masturbiranja uvjetovanu trajnom požudom i čestom usamljenošću, kao i mogućnost da se posvetio višesatnom nožnom gašenju cigarete jer ga to bitno opušta. Ne vjerujem da ikoga zanimaju ova moja minuciozna opažanja, ali bože moj, noću kada otključavam vrata stana, teško da pogledom mogu izbjeći tu kuću strave i užasssssa.
Sedam godina ranije…
Šetali smo od police do police i njuškali svaku knjigu u nizu, jer ne otvara se antikvarijat u ovako malom mjestu svaki dan. Nije nam bilo jasno koja bi budala ulagala novac u otvaranje trgovine rabljenih knjiga i stripova u pripizdini čijih je žitelja najveći domet čitanje jelovnika, tv vodiča, a tek odabrani među njima posjeduju dar čitanja misli. Kasnije smo došli do podatka da je začetnik ideje i financijer projekta "dajmo im da čitaju" Jozo Matić, povratnik iz Švedske koji je već prije ovoga imao neuspješan pokušaj duževremenskog održavanja prvog sexy shopa u naselju.
Đrk je bio u zoni stripova na Dylan Dogu, a ja sam pokušavao pronaći jednog autora iz Kenije kojeg su plemenske starješine likvidirale prije dvadesetak godina jer je pisao o samome vragu u prvom licu jednine. Tada se niotkuda pojavio Danijel, čovjek koji je umislio da ga prezirem jer ima svježu diplomu, automobil star nekoliko dana, djevojku od sto eura i novi fetiš koji zaudara.
Odvukao sam Đrka iza police na kojoj je bilo najviše knjiga kako nas pridošlica ne bi primjetio. Podigao sam kažiprst iz kojeg je sijevnula zraka i jedan od najvećih obožavatelja Dylan Doga u trenu je bio pretvoren u kip koji gleda, ali ne govori.
Danijel je od prodavačice zatražio priručnik za kinky fetišiste, te napustio radnju nakon što je pronašao ono što je tražio.
- Dobro ga pogledaj. Taj čovjek odavno je izgubio razum. – rekao sam
- Baš se pitam kakav to može biti čovjek koji po tvojim mjerilima nije normalan. – Đrk će
- Pogledaj tek djevojku koja ga čeka. – rekoh uputivši ga pogledom na ljepuškasto lice žene koja je strpljivo čekala vlasnika automobila u kojem je sjedila
- Opa, nije za bacit! – dobacio je češkajući se po međunožju
- Neki dan mi je upao za stol u kafiću obučen u odijelo i Degen mašnu, te je davio jezikom kao Taško Načić rukama, a na kraju mi je pokazao video isječak na mobitelu gdje neki tip sere ženskoj u usta. Rekao je da preko oglasa traži curu za pravu shiting avanturu – dodao sam kako bih potkrijepio prijašnju tvrdnju
- U stvari, kada je malo bolje pogledam, vidim samo usrano lice. – izustio je sa gnušanjem prestavši češkati muda
- Eto vidiš, rekoh ti. – rekoh mu
- Nego, Strokewski, zakačio sam se jutros sa onom svojom. – Đrk će zabrinut vlastitim ljubavnim jadima
- `Ajde ne kukaj. Bar te nije nazvala monstrumom kao što je moja mene. – zaključio sam
- Stvarno bez veze. Poslala mi je jutros sms sadržaja : "Voljela bih sada ležati tu kraj tebe“, a ja sam na to odgovorio : „Dušo, trenutno sjedim na wc školjci“, na što se ozbiljno naljutila. – rekao je čudeći se
- Takve su ti žene. – rekoh
- Kakve? – pitao je poput djeteta od dvije godine
- E, pa sad si me baš uhvatio. – rekao sam češkajući se po glavi
- Pamti, pa vrati. – nasmijao se slavodobitnički
Tih dana mnoge žene u svijetu gubile su nevinost, a ja sam izgubio internet. I to sve zbog pišljive hrpe drva za ogrjev. Umjesto da cijepam drva u šupi, to subotnje jutro proveo sam po bespućima obećane zemlje Virtualie. Da je otac stvarno ljut shvatio sam u trenutku kada je po olujnom nevremenu odlučio otići na poštu isključiti internet. Gledao sam ga sa prozora kako ekspresno napušta parking dok na njegovo mjesto ulazi Danijel sa svojim BMW-om. Taj Danijel strašno je volio svoj privjesak za ključeve na kojem je postojalo čarobno dugme, pa kada ga stisne, auto zablješti poput svemirskog broda, a i začuje se neki "škljoc" zvuk. Tada nisam ništa čuo od vjetra, ali pouzdano znam da je kliknuo nekoliko puta prije nego je munja pogodila stablo u susjedovu dvorištu koje se prevalilo na njegov automobil. Navukao sam jaknu i potrčao na mjesto nesreće. Danijel je klečao cmizdrav u lokvi vode, a u ruci je držao felgu pokojnog točka. Gledao sam ga kako ustaje, rotira se oko svoje osi triput, te srdito baca felgu poput Ivane Brkljačić ravno kroz susjedov zatvoreni ostakljeni prozor. Kada je vidio što je učinio, svoj odlazak učinio je žurnijim. Dionicu staze koju sam pokrivao pogledom, od poslovnice Splitske banke do pošte, pretrčao je brže nego Wilson Kipketer u najboljim danima ponosa i slave. Dok se Danijel pretvarao u sve manju točku u daljini, osjetio sam nečiju ruku na ramenu. Bio je to brkat, visok čovjek sa sjekirom u ruci.
- Ti si to uradio? – upitao je ozbiljnim tonom
- Ja sam to uradio! – rekoh škrgućući zubima
- A zašto? – brada mu je već podrhtavala
- Zato jer sam monstrum. – hihotao sam poput Mirka S. Zlikovskog
U taj trenutak otac je ulazio sa automobilom na parkiralište i brkatom stvorenju najvjerojatnije spasio život.
- O, susjed! Ponijela se sjekira. Neka, neka. Kao da si znao da treba pomoć cijepat. – otac reče veselo
A onda je opazio smrskani automobil na mjestu gdje je njegov bio parkiran još prije pola sata. Okrenuo se prema meni i rekao :
- Sine, ako treba vratit ću se na poštu i ponovo ti uključit internet.
- Jebo internet stari! Jebo internet. – rekoh uznemiren
- Tako je sine. Jebo internet! Jel tako susjed?
- A što je to internet? – brko će
To popodne susjed je iscjepao sva drva i zaradio dvjesto kuna.
Post je objavljen 18.09.2007. u 01:03 sati.