Otkako se iz dana u dan vrtim među ljudima i gledam što oni rade i kako to čine, stojim mnogo bolje i sa samim sobom. Zaista, kada smo već takvima stvoreni, da sve uspoređujemo sa sobom, a sebe sa svačim, sreća naša i nevolja leže u predmetima s kojima smo u dodiru, i zato nema ništa opasnije od osame.
Naša uobrazilja, koju njena priroda tjera da se uzdigne, a hrane je fantastične slike pjesništva, oblikuje jedan postepeni niz bića, i mi smo tu najniži; sve izvan nas nam se čini bolje i krasnije i svaka druga osoba nam se čini savršenijom. I to je onda sasvim prirodno. Pa mi jako često osjećamo da nam nešto nedostaje, i onda nam se čini da drugi posjeduju baš to što mi nemamo i onda im uz to još pridodamo sve što mi imamo, a povrh toga i izvjesnu idealnu lagodnost. I eto ti gotovog srećnika, koga smo sami stvorili!
Nasuprot tome, ako pored naše patnje i muke nastavimo svoj rad bez prekida, često ćemo vidjeti da našim tumaranjem i laviranjem dospijevamo dalje nego drugi "poštenim radom"; čovjek tako i osjeti zaista sama sebe kad je ravan drugima ili ih čak i prestiže. Jer tada, baš u tom trenutku trebamo shvatiti da naš trud nije uzaludan nego da se isplatio.
Post je objavljen 17.09.2007. u 22:57 sati.