Marketing
Ovih sam dana sretna, što je neobično. Zašto neobično? Zato što mi je svaki dan protkan nitima tuge koje je mogu prerezati. Ipak nešto mi omogući da ih barem malo olabavim, da me ne stežu toliko pod kožom. Što je to, pitate se? To je jedan osjećaj koji mi prožme cijelo tijelo kad dobijem njegovu poruku, kad mi se obrati ili kad ga vidim. Prekrasan je to osjećaj no, iskreno, bojim ga se. Bojim ga se jer zadnji put kad sam ga u pravom smislu doživjela, prenaglo je nestao. Željela sam ga vratiti, bezuspješno... Navikoh se živjeti bez njega, i bilo je donekle, ajmo reći, odnošljivo. Pomirila sam se s time da to više nikad neću osjetiti. A sad... Ne mogu se boriti protiv toga, ali samo kad se sjetim kako je prošli puta naglo nestao, jednostavno ne želim da se to ponovi, NE ŽELIM!!. Ne želim ponovno patiti, vrištati a da me nitko ne može čuti, biti okovana lancima mržnje! No kad pogledam s druge strane to je prekrasan osjećaj za kojeg u dubini same sebe ne želim da nestane, da je tu do zadnjeg trenutka. Svim se silama pokušavam oduprijeti tome ali ne mogu jednostavno NE MOGU! Iskreno, već sam bila zaboravila kakav je to osjećaj... Žalosno zar ne? I ja mislim... Da... I taj osjećaj dolazi s ljubavlju, u paketu... Ali kako da neđem poštara, ukradem taj paket i izbacim to???? Zvuči smiješno...Moram i tog dodati jer kao što napisah dobre sam volje ovih dana, i kao što napisah, ne znam želim li to i dalje biti. Nekako se navikoh na dane mraka, tuge, bola...
I da... Možda ste primjetili da ima malih preinaka na blogu. Napokon sam se usudila staviti i novih sličica i linkića. Pogledajte jeste li u linkićima, a ako slučajno niste odmah mi javite!
Ljubim vas sve!!!!
Post je objavljen 17.09.2007. u 20:19 sati.