Marketing
majstor u akciji - 2.dio
tko nije vidio prvi dio bolje da prvo pogled post niže...
Ustao sam, otišao do plastične vrećice koju je odložila u uglu kancelarije i pogledao u nju. Litra mlijeka, dvije žemlje, smotuljak papirnatih maramica i nešto zamotano u papir, valjda neka salama. Odlično. Izvadio sam džepni nožić, izvukao najmanju oštricu, dohvatio kartonsko pakiranje s mlijekom i pažljivo zabio oštricu pri dnu. Drugi takav ubod napravio sam pri vrhu i vratio pakiranje nazad u vrećicu. Otvori su bili dovoljno veliki da iz njih počne curiti, a dovoljno mali da kroz njih ističe kao pijesak iz pješčanog sata. Trebati će sat-dva da se sve isprazni i preplavi vrećicu, osim ako netko prije toga ne prihvati kutiju i podižući je stisne. U tom slučaju će na donji prorez dobro špricnuti.
Stojeći ondje gledao sam malo električno kuhalo za kavu koje je žicom bio spojeno s utičnicom u zidu. Pored kuhala bile su dvije šalice za čaj i nekoliko fildžana i tanjurića, te kutije s čajem, kavom i vrećica šećera. Lijepo si je to Marta nanijela. Spremio sam malu oštricu i izvukao odvijač. Izvukao sam žicu kuhala, odšarafio plastični zaštitni poklopac utičnice, odvio vijak koji ju je držao u zidu i izvukao je. Dvije su žice vodile iz zida u nju. Oslobodio sam jednu, savinuo je prema nazad i vratio utičnicu u zidnu kutiju. Kada sam završio sve je izgledalo kao ranije, osim što će promijeniti najmanje devet osiguraća i tri kuhala prije nego se sjete da ne dobivaju struju iz zida.
Prostorija je imala jedan veliki prozor s podignutim drvenim roletama. Spustio sam rolete i našao se gotovo u mraku, te sam morao upaliti svjetlo. Gurtna za podizanje i spuštanje roleta zalazila je s donje strane drvenog okvira prozora u metalni mehanizam koji ju je učvršćivao. Spremio sam mali odvijač i izvadio veliki. Bilo je čas posla za izvaditi dva vijka koji su držali mehanizam u okviru. Šilom sam proširio otvor za jedan vijak da je trebao dvostruko deblji da bi išta držao, a drugi razlokao tek polovično. Kada sam vratio mehanizam u utor roletne su se mogle podići i ostale su gore, ali trebati će ne više od desetak puta podizanja i spuštanja, ili da ulicom prođe neki veliki kamion i zatrese cijelu zgradu, pa da se treskom stropoštaju.
Zagasio sam svjetlo i to mi je dalo narednu ideju. Uzeo sam jednu klamericu sa stola, popeo se na stol, odšarafio žarulju, uglavio odlomljeni komadić žičane spajalice u grlo i nanovo zašarafio žarulju. Biti će to dobar prasak, bljesak i solidni kratki spoj prvi puta kada netko ponovo uključi svjetlo.
Marte još nije bilo. Zaključio sam da nema smisla sjediti besposlen. Zaobišao sam stol i sjeo na njezino mjesto, te izvukao najgonju postranu ladicu. Ladica je bila prepuna sitnica, od sitnog kancelarijskog pribora do pribora za manikiranje i ženskih stvari poput tampona. Bila je teška, ali je glatko klizila van i unutra na metalnim šinama. Zavukao sam ruku i opipao šine. Kao što sam i očekivao, na svakoj metalnoj vodilici bio je graničnik koji je sprečavao ladicu da ne ispadne. Čas posla. Širokim odvijačem skinuo sam oba graničnika i spremio ih u džep, te zatvorio ladicu i vratio se na svoje mjesto.
Kada se Marta vratila zatekla me kako sjedim kao voštana figura.
- Niste dugo čekali? - šeretski je upitala.
- Me ne - rekoh. - Nije mi bilo dosadno.
nastavak OVDJE
Post je objavljen 17.09.2007. u 18:06 sati.