Već danima sam bezvoljna. Gdje god se okreneš problemi tako da mi je jako teško pozitivno razmišljati. Ponekad samu sebe uhvatim kako mi se ružne misli motaju po glavi i pokušavam ih izbjeći.Teško je biti sam sebi psiholog ali ako nećeš da pukneš moraš i to.
Djeca rastu, a ja se trebam nositi s pubertetom i to x 2. Imam osjećaj da se udaljuju (ne bih voljela završiti kao mama I.Kičmanovića, imala bi osjećaj da je sav ovaj trud bio uzaludan, ili...) Najveći problem je to što volim imati sve pod kontrolom pa kada mi kontrola polako počne izmicati iz ruku to me frustrira. Ponekad se čak i pitam "pa da li me ta djeca uopće vole?" Da li je dobro non-stop zabadati nos i provjeravati ih ili ih treba jednostavno pustiti?
Kako postupati s ovim malim(točnije 3g.)? Ne mogu mu ništa objasniti i koliko god da pričam on ponavlja "neću.neću i neću!" Pa od njega tek trebam napraviti čovjeka ali njegova tvrdoglavost mi ne dozvoljava da u njega usadim neke norme lijepog ponašanja. Vjerujte mi biti mama baš i nije tako lako(a nisam vjerovala svojoj kada mi je to govorila i nisam imala razumijevanja kada je trčala za poslom i nije imala vremena za nas).
Svojoj djeci pokušavam pružiti sve ono što ja nisam dobila od svoje mame a smatrala sam da je to dužnost majke. Zato djeco nemojte zamjeriti na nekim pogreškama jer i majke griješe kao i svi. Imajte razumijevanja za njihov umor, zaposlenost, nervozu kao što i one imaju razumijevanja za vas.
Voli vas vaša mama!
Post je objavljen 17.09.2007. u 09:17 sati.