jučer sam čekala tatu, sat vremena u zračnoj luci u Zagrebu, sjedila sam u restoranu sa mužem i sinom i promatrala ljude, bilo je tu ispratitelja i čekača na šest međunarodnih i dvije domaće linije, gužva, svi u svome filmu, pa i mi...pijem tako svoju kavicu i sok i razmišljam koliko ljudi i ljudskih puteva i sudbina sjede tu pokraj mene ali ne i sa mnom.
I sletio je avion iz Beča, i odosmo mi po tatu, punca i djeda (sve u jednoj osobi)
i odosmo iz zračne luke kao i svi drugi i to svakoga dana se ponavlja i odlaze i dolaze drugi ljudi sa svojim sudbinama ili za njima kako kad i kako kome kao i u u svemu drugome.
Post je objavljen 17.09.2007. u 06:59 sati.