Marketing
Japanski sindrom
Problem s Japankama je što nikad ne znaš koliko imaju godina.
Sve izgledaju kao da su još u zadnjem dašku puberteta, ali kad im vidiš pasoš...
Tako je i Yumi mrvu starija nego što izgleda, ali joj je zato duh negdje na razini mog – treći srednje.
Žena ima finu plaću, radi ko konj, nerviraju je stroga patrijarhalna japanska pravila prema kojima samim tim što nema pimpek ne može napredovati u firmi dok to ne obave svi muškarci koji su na istom poslu, ima tri tjedna godišnjeg, jedan u ljeto, drugi u jesen, treći na zimu, i čim uštedi nešto ili ode u Hrvatsku ili na tekme naše repke.
Nije ovisnik o tehnologiji kao Kuni, koja svaki put kad se vidimo ima mobitel deset godina ispred naših i ne znam jel bi na njega tipko ili pričo s njim.
Al ipak ima neki stroj s Mifficama, oblačićima i koječim, al sam odvalio na sljedeću scenu:
Svako jutro ubijem tri naranče i limun, a kako sam prirodno te genetski lijen, kupio sam si za 60 kuna onu električnu cjedilicu za agrume.
Od naroda koji ima elektornske wc školjke i ko zna kaj još, očekuješ da su potpuno robotizirani, ali kad je Yumi ušla u kuhinju i počela oduševljeno urlat (a kad Japanke urlaju, to je stvarno urlanje. Ne TO urlanje, bando zlobna) i divit se kako sok curi, nisam pol sata došo sebi. Zgurala me od cjediljke i sastrugala sve iz fridža do kore. Jedva sam je spriječio da ne ubaci i češnjak.
Kad smo se pred mjesec dana čuli, rekla je da bi htjela vidjeti puno od Zagreba, a kako ja baš i nisam od slobodnog vremena, uletila je Klara (hvalaaa!) i prošarala je uz našu pomoć od Jaruna
do Lotrščaka
i nazad, pa na pivce
i fala Bogu – tekmu.
Dofurala je Yumi litru Sakea s čašicama, igračku za Roka, dva Asahi Prime (ljubi je Riba, ali mogla je dofurat BOCU) i dva paketa sušenih liganja s aromom čilija i još nečeg.
Klara i ja smo kurtoazno probali jedan paket.
Majko Isusova.
Kao da jedem mrtvu krticu u saftu od Domaćih, žilavo, dismr, nemreš progutat.
Jezivo, nadam se žena da ne čita ovo, ali to fakat nije jestivo.
Klara je pokupila ostatak ex-liganja i podijelila preksutra na poslu.
Većina ni dalje ne priča s njom.
Oni koji su preživjeli.
Nešto najoporije, najsuše i najtrpkije od onog cucka u Incheonu...
Kuni je svojedobno nešto izlanula kako bi se htjela udat za Hrvata jer smo joj mi super.
Yumi to nije rekla, nije ni navaljivala ni na koga, upoznala je hrpu ljudi, svima se svidjela, dobro se nasmijala, navijala, najela
i napila (prepolovila mi zalihe Velebita) ispozdravljali smo se nakon izleta na Sljeme,
a onda je nastavila za Split, Omiš, Krku...
Ako se mene pita, to je fanatizam.
Ali kako me se nit tiče, nit pita, bilo je lijepo družiti se s jednom toliko drukčijom i udaljenom, a opet, sve u svemu – skoro pa istom kulturom.
Najoduševljeniji je bio Rok koji se totalno zaljubio i još tri dana poslije vikao: Teta Muni!!!
Post je objavljen 17.09.2007. u 08:15 sati.