Marketing
Meni vazne osobe...
Hm...meni vaznih osoba u zivotu (osim moje obitelji) nema puno...jer tesko se vezem za ljude,a jos teze stjecem povjerenje.
Na prvom mjestu je ON...decko kojeg volim vise od icega,a da toga niam bila svjesna jaaako dugo.U pocetku ni jedno nismo bili sigurni dali cemo uspjeti...a za kratko vrijeme smo se jaaako vezali i stekli neograniceno povjerenje jedno u drugo...POznaje me bolje od bilo koga...ON mi je decko,najbolji prijatelj,brat,otac...sve...jako smo povezani,mozda zato sto smo jaaako slicni...Jedina je osoba koja me razumije kad nitko drugi to ne moze,koja me uvijek stiti od svega...iako to nikad ne pokazuje...znam da je uvijek uz mene.Oboje cesto,skoro uvijek glumimo hladnokrvnost...ni sama ne znam zasto...a zapravo to u nama nije ni bilzu hladnokrvnosti.ON je osoba koja me toliko promjenila,zbog koje sam postala bolja osoba...
Poslije njega tu je ONA...moja najbolja prijateljica...nase prijateljstvo je cudno,drukcije od obicnog...a na cudan nacin je i pocelo.U pocetku smo se mrzile,jednostavno nismo se mogle podnijeti...a onda se nesto dogodilo,pocele smo pricati...vezati se...i postale smo najbolje prijateljice...Znam,mnogima je cudno sto nismo stalno zajedno...sto ne visimo jedna kod druge,ali nama to nije potrebno.Jednstavno ne krecemo se u istim drustvima,ali jedna u drugu imam neograniceno povjerenje...i uvijek bez sustezana kazemo sto nam je na dusi...Zivimo jedna za drugu...Jedina je osoba koja o meni zna bas sve...kojoj se ne stidm reci i ono najdublje sto me muci...i osoba koja ce uvijek biti na mojoj strani...
Nakon njih dvoje...ne mogu se sjetiti ni jedne posebne osobe u mom zivotu...imam svoje DRUSTVO...s kojim provodim dane i noci...ali cudno je sto za njih uopce nisam vezana...sve je to "na silu"...kad jedna drugoj okrenemo leda price su svakakve...a mi smo opet tu skupa...ne znam...svaka ima svoje mane...sve smo dosta razlicite...ni sama ne znam zasto,ali uvijek se oko necega natjecemo...voljela bih da je drukcije,postoje trenuci kad smo povezane...voljela bih da je uvijek tako...ali jednostavno ne ide!Smeta mi sto znam da me svaka od njih traca u sesnaest...sto sam mozda cak ja najneutralnija...ali sutim...jer ipak...poznajemo se desetak godina...i znam da cemo za par godina otici svaka svojim putem...
Da,DALEKI PRIJATELJI...njih je malo...i jako ih volim...proveli smo nezaboravne trenutke...pogotovo NAS TROJE...ali jednostavno daleko su,predaleko...razgovaramo,povjeravamo se...pozelimo se jedni drugih...i opet u svakom trenutku sve bih dala da ponovimo one nase zabave...ali zivot ide dalje...i samo je pitanje vremena kad cemo se svi rasprsnuti...mozda,ako bog da ...budemo za koju godinu u istom gradu...ali sad oni su predaleko da se mogu uvijek osloniti na njih...ali ipak volim ih neizmjerno...previse:)
Post je objavljen 16.09.2007. u 23:07 sati.