Pregled posta

PREVIŠE ZA SAMO JEDAN DAN

Ima u našem životu dana kad se, kako to znamo reći, ama baš nište značajnijega ne dogodi. A onda opet onih drugih dana, kad se u samo jednom ogleda život, kakav već ljudski život jeste – radostan i tužan. Takav je meni bio jučerašnji dan.

Kao neku uvertiru u taj dan doživio sam u petak navečer prijenos svečanog otvaranja „Vinkovačkih jeseni“. Gledao sam suznih očiju, jer svaka mi se na pozornici izgovorena riječ, svaka pjesma, svaki zvuk tambure, lijepila na srce i dušu. U tom jednom satu u mislima su mi prodefilirali dani mladost, moje „Vinkovačke jeseni“, moja proljeća ali i jeseni.

U subotu je dida Iva dobio drugoga đaka. Prvi dan škole moje unuke Antonije, kćerke moga sina Mate.



Antonija, mama Tanja, tata Mato i brat Marijo

Kako je već ovdje običaj, svaki prvačić prvoga dana škole dobije poseban „škarnicel“ pun slatkiša. Ovaj Antonijin napravila je njena mama.






Antonija s Elenom, najstarijom unukom, kćerkom naše starije kćerke Mihaele i zeta Tomislava


I naravno da su baka i dida radosni kad im unuče raste u zadravlju i zadovoljstvu.




Rano jutro ove subote donijelo nam je još jedno veselje – radio nam se unuk Julian, drugi sin naše mlađe kćerke Ane i zeta Ivica. Tako smo sa obiteljskog slavlja pohitali šezdesetak kilometara da vidimo naše šesto unuče, odnosno četvrtog unuka.



Mama i sin



Tomislav je dobio brata



Sretna baka (dida Iva je moro slikat, pa ga se ne vidi. Al i on je sretan!)



Niko, sin starije kćerke Mihaele, više nije najmlađi unuk. Ponosni tata Ivica i Nikin tata Tomislav

Bilo je već večer kad smo napustili bolnicu i Juliana i njegovu mamu ostavili da se odmaraju.

Ono najljepše dolazi na kraju, „šećer na kraju“. Ali meni je kraj dobro „zasolio“ ovu nesvakidašnju subotu. Još dok smo sjedili u bolnici supruga se tužila da ju boli ruka, koju je prije šest dana opekla na pećnicu. Ruka je počela otjecati. Nije bilo druge nego brzo kući, pa k liječniku. Tih sam šezdesetak kilometara prešao za 34 minute i ravno u bolnicu, budući je već bilo 21:30 sati. Dežurni traumatolog je dijagnosticirao lymfangitis ili narodski rečeno „otrovanje krvi“. Mora ostati u bolnici tjedan dana.

Eto to je, dragi moji blogeri, razlog, što se danas nisam nikome javio. Samo prije sam došao iu bolnice i kratko pogledao vaše komentare. Ovaj post samo je kratki prekid „Đeda Lovre“ koji vam se, očito jako svidio. Želio sam moju sreću jučerašnjeg dana podijeliti s vama. Ali s prijateljima se ne dijeli samo sreća nego život onakav kakav jeste.



Post je objavljen 16.09.2007. u 21:36 sati.