Post je nešto duži jer su mi rečenice dugačke, no mislim da se brzo čita, prosudite sami. Ovo je izvađeno iz nove priče - samo jedan običan dio. Glavni lik se zove Boris, a s njime bi se u ulozi pripovjedača kasnije trebala izmjenjivati njegova polusestra Marishka, poznata iz moje prve priče, no ona je dosta mlađa od njega te u ovome postu još nije ni rođena, jer on ima tek 13 godina i još je naravno čovjek.
Mala napomena: novi dizajn se najbolje vidi u FireFox-u, i izgledat će na nekim mjestima nezgrapno i neskladno ako nemate instalirane fontove Black Chancery i Monotype Corsiva.
Uživajte...
- Smiješ otići. - otac je ravnodušno klimnuo glavom prema meni tonom koji mi je govorio neka se što prije gubim ako ne želim kaznu što sam svojim drskim zahtjevom uspio vratiti zabrinutost na majčino lice, te sam se brzo naklonio požurivši prema izlazu.
Izašavši van, nijemo sam uzdahnuo nagnut na hladni zid pored velikih vrata kao da sam netom uspio umaknuti najgorem neprijatelju i naći se na sigurnom, ne obazirući se na dvoje sluškinja koje su prolazile pored mene tiho razgovarajući. Zadrhtao sam ljubomorno proklinjući njihovu trenutačnu bezbrižnost, osjećajući kako me guši unutarnji jad zbog kojega prestadoh disati sagnuto se stisnuvši u sebe, mutnoga pogleda zagledan direktno u suprotni zid, u ništa pred sobom jer u tim trenucima nisam ništa vidio, ništa poimao doli svoje neopipljive unutrašnjosti koja je vapila za oslobođenjem. Ubrzo sam nesvjesno povukao zraka, postavši ga svjestan tek kad se našao u iscrpljenim plućima koja bijahu vapila za životom kojeg mi je značio, nadajući se u njemu dobiti oslobođenje od turobnoga pritiska. Nastavio sam polako, ravnomjerno, uporno disati, više ne smatrajući uvlačenje i ispuštanje zraka instinktivnim, osjećajući svaki pojedini trenutak, zatvorivši oči, prikovavši pažnju za svaki svoj uzdisaj i izdisaj kao jedino što me zanimalo; nasilu ispražnjenog mozga drhteći no nakratko smiren tihim šaptom koji vjerojatno nije bio stvaran, smiren svojim polaganim disanjem koje me držalo budnim tokom, zbog nedostatka moje želje za oporavkom, sporo prolazeće slabosti kojoj nisam znao uzrok jer nisam mogao biti bolestan. Drhtavo sam se pokrenuo osjetivši kako prolazi, svalivši krivnju na prenapete živce. Nisam znao kuda bih sa sobom, kojim bih smjerom otišao, te pođoh kuda me vukao nestvarni šapat, ne znajući kamo idem. Nisam ništa osjećao niti želio, pomislivši kako si umišljam nejasne glasove koji bi prestali kada sam se koncentrirao na stvarnost oko sebe, no vraćali bi se jedva primjetni, praveći mi društvo na koje sam se nastojao ne obazirati.
Noge su me lijeno odvele do zapadnoga tornja; morao sam provjeriti je li Stanislav zaista bio stvarnost, ili samo nenadani pobačaj morbidnosti moje mašte. Ne sumnjajući u svoja sjećanja, posumnjao sam u svoj razum, žalostivo, bez žurbe se vukući praznim hodnicima, bijesom nemoći stišćući blijede šake. Vrata su iznutra bila zakračunata, onemogućivši mi ulazak u toranj, što mi nije značilo ništa jer kula bijaše zatvorena i prije i poslije njegova dolaska, te ostadoh stajati pred njima kao da ne shvaćam kako ne mogu ući. Nisam se sjetio kako je netko unutra ako je iznutra postavljen zasun. Okrenuo sam im leđa ravnodušno se nagnuvši na njih, odmarajući se od same bezvoljne lijenosti koja me činila umorno malaksalim, pitajući se bih li zapravo trebao pričekati noć da ga potražim … ili će on potražiti mene kad ponovo oživi?, naježio sam se na samu pomisao o mome voljenom Kralju Mjesečeva sjaja kako se diže iz najcrnje tamne tmine, iz drugoga života dolazi među nas bijedne smrtnike koji se smatramo boljima od naših susjeda seljaka s kojima pak dijelimo, ako ništa drugo onda barem smrtnost, iz drugoga se razloga naglo ogledavši oko sebe; bijaše mi se učinilo kako ponovo čujem glasove izgubljenih duša koje su u starijoj, bez sumnje i tokom mlađe prošlosti užasnom patnjom otkinute svojim tijelima unutar zidina moga drevnoga doma koji je za mene sada bio samo hrpa beživotnog, uredno poslaganog kamenja, možda mjesto zarobljenih u svijetu čiji krajevi nisu pogodno prebivalište mrtvim prokletima. Ponovo?, pitao sam samoga sebe, pitanjem o svome razumu potiskujući vizije izmučenih, raskomadanih tijela o čijim sudbinama nisam htio misliti smatrajući nestvarne glasove izmišljotinom moje usplahirenosti u mračnoj osami kuda nisu dopirali zvukovi stvarnosti već samo nepostojeći govor davno umrlih, u čudu ne vjerujući kako mi se ikad prije događalo, na tren ne shvaćajući bit vlastitih misli. Da, zaista ponovo…, odahnuo sam sjetivši se kako sam ih bio počeo umišljati i maloprije kad izađoh iz velike dvorane, ipak dozvoljavajući vlastitome strahu neka plete mreže njihovog nestvarnoga šapta u koje nisu mogli zarobiti moje misli jer ih nije bilo mnogo.
Vicious Vampire
Post je objavljen 15.09.2007. u 23:44 sati.