eto..dodje i ova prokleta nedjelja..ioanko ne volim taj dan,uvijek je tako dosadan,sva sam nekako ubedirana,nista mi se ne da,ali sve to mi ne bi tesko palo,sve svadje ovih dana,svi problemi da Dino sutra ne ide..da bar on ostaje sve bi mi bilo nekako lakse,sve bi drugo mogla podnijeti..sad kad me najvise boli,kad bi najvise htjela da je tu samnom,njega nema..nisam ni pomislila da ce me rastanak ovoliko boljeti..vidjecmo se opet jednom,znam..ali nije to to..pomisao da ga necu sresti vikendom vani,da me nece kao nekad zagrliti svaki put kad se vidimo,da ga necu moci nazvati i reci da se nadjemo kad mi je dosadno s curama,me ubija..stisce me i ne mogu da disem..pokusavam se utjesiti s tim sto cemo se vidjeti s vremena na vrijeme,ali i dalje nemam zraka..oci su mi vec vlazne dok mislim o tome koliko je zivot nekad okrutan..njemu je uzeo ono sto najvise voli,a sad meni uzima njega..odvodi ga na neki drugi put..vodi ga putem kojim je tesko krenuti,a jos teze se vratiti..stavlja pred njega potpuno novi svijet,drugaciji..namece mu zivot nove ljude,nova iskustva,nove strahove,nove trenutke srece..znam,boji se..ne mora mii to dva puta reci da bih shvatila..strah ga je sto odlazi odavde,strah ga je sto napusta sve ljude koje zna i koje isto tako i voli,strah ga je sto vise nikad nece s drustvom poslije skole da izidje,nece vise nikad s njima pa prozivi bar dio onog sto ce oni,strah ga je sto ide i ostavlja sviju ovdje..i mene je strah..bojim se da se nece osjecati fino tamo kao i ovdje..bojim se da kad ga sretnem iduci put nece vise biti onog osmjeha na njegovom licu koji toliko volim,bojim se da ce zbog sve postati drugaciji..drugaciji prema sebi,drugaciji prema meni,drugaciji prema svima..strah me da vise nikad necu vidjeti onaj sjaj u njegovim ocima kojem sam se divila..bojim se da nece istim zarom prolaziti vise nasim ulicama,onako sretan kao prije samo par mjeseci..bojim se da mi se vise nece onako radovati kao svaki dan..
a ja..ja se bojim svega znajuci da nije samnom..strah me toga da kad izidjem da ga necu vidjeti svaku noc,da necu ici kuci sretna samo zato sto sam ga vidjela..strah me sto ce mi biti daleko kilometrima,a opet tako blizu..
raduje me sto ga necu zaboraviti,sto cu uvijek misliti na njega i kad mi bude najteze i kad budem sretna..sto cu se bez obzira koliko daleko bio moci osloniti na njega u svakom trenutku..necu ga vidjeti,ali bice tu,samnom..
polako disem,tesko ali dise..zahvalna sam sto mi je zivot na put stavio osobu kao sto je on..suze i dalje teku,ne mogu ih prikriti,ne zelim to..kroz jecaj izgovaram rijeci koje me bole..opet,po ko zna koji put sjecam se svih trenutaka s njim..boljece me i dalje zna,suze ce i dalje teci,kasnije cu poceti da opet disem..opet kad ga ponovo vidim..
volim te..
Post je objavljen 16.09.2007. u 00:30 sati.