Marketing
KRISTALNA PRIČA
U zadnje vrijeme sa svih su me strana stali bombardirati razni podaci i priče o kristalima.
Izgleda da su kristali jako važni. Ali nemam pojma zašto.
No, evo tih priča.
Da se malo prisjetim: Prvo sam čitao neki tekst o engleskom biologu Harryju Oldfieldu koji je razvio sustave snimanja pomoću kojih je moguće vidjeti stanje pacijentovog bioenergetskog polja prije postavljanja dijagnoze i određivanja terapije.
To su doista izvanredne slike. Dok je dobivao Nagradu Alyce i Elmera Greena za inovaciju, istaknuto je da Oldfield «svojim izvanrednim slikama omogućuje da doživimo naše višedimenzionalno postojanje». Podsjetile su me na priču Marije iz Rijeke, od prije nekoliko postova, koja je opisala da točno tako vidi svijet oko sebe.
Riječ je o polikontrastnoj interferencijskoj fotografiji (Polycontrast Interference Photography, PIP), koja bilježi promjenjive obrasce svjetlosne energije koja zrači iz svih živih tijela (uključujući ljude, životinje i biljke), pa čak i iz kristala.
ELEKTROKRISTALOTERAPIJA I PUŽ U KRISTALU
Energetsko polje ljudi i životinja složeno je i varira s mentalnim i fizičkim stanjem osobe. Varijacije tog energetskog polja mjerljive su i drugim tehnikama. Harry je tražio metodu restrukturiranja energetskog polja i njegovog vraćanja u normalno stanje. Zaista, subjekt čijem se tijelu pomogne da se vrati bliže stanju zdrave ravnoteže sposobniji je započeti s procesom samoizlječenja. Njegova proučavanja energije koju zrače njegovi subjekti dovelo ga je do toga da provjeri inducira li vanjska primjena takvih energija promjene u prirodnim energetskim poljima.
Razvio je metodu stvaranja potrebnih energija - elektrokristaloterapiju (Electro-Crystal Therapy, EleCT), koja uključuje povezivanje elektronskog oscilatora s određenim kristalima. Kristali koriste piezoelektrični efekt, što znači da emitiraju električnu energiju kad im se izmijeni oblik i obrnuto. Slabašni signali koji se šalju kristalima rezultiraju jednako slabašnim akustičnim energijama koje kristali emitiraju. Te su energije bezopasne i jedva mjerljive, ali su upravo dovoljne za interakciju s energetskim poljima tijela ljudi i životinja. Pokazalo se da kristali doista imaju prirodna ljekovita svojstva koja im ljudi pripisuju već tisućljećima. Također imaju vlastitu sposobnost fokusiranja energije, i zapravo su pretvarači energije.
Ali ono što sam zapravo htio reći – i što me najviše dojmilo u tom tekstu, mada je možda najmarginalnije – jest da je Oldfield, snimajući razne kristale PIP tehnikom, otkrio da oko 10 posto njih u sebi ili na sebi sadrži dotad nepoznat pulsirajući entitet s vlastitom aurom! Ti entiteti su izgledali poput puževa balavaca. Prvi kojeg je otkrio «nestao» je natrag u kristalu, izgleda zato što je primijetio da ga se promatra, i PIP kompjuter se srušio uz poruku «neidentificirana instrukcija».
DRUGA KRISTALNA PRIČA – O DNK
Drugi put sam na kristale naletio netom nakon što sam čitao o Oldfieldu. Naime, na moru sam čitao jednu tako fenomenalnu knjigu da vam je svakako preporučam svim srcem i ostalim organima. Za mene je to bila jedna od onih knjiga koje nakon svakog poglavlja prestanete čitati, da prebrzo ne završite, i da malo razmišljate i uživate u svemu što ste saznali.
E, sad kad sam vam opisao koliko je dobra, reći ću vam i koja je to.
Jeremy Narby: Podrijetlo znanja – kozmička zmija i DNK.
Moram priznati da naziv nije obećavao, ali unutra doista ima revolucionarnih spoznaja o tome kako svijet funkcionira. Narby je inače antropolog, a tragom šamanskih vizija došao je do „kozmičkih zmija“ pa onda i do DNK. No, najuzbudljivije je njegovo vlastito putovanje, dok je pisao knjigu. Mada se knjiga bavi znanstvenim podacima, to je jedna od onih rijetkih nakon kojih se osjećate baš nekako dobro, a da ne znate zašto.
Pokušavajući povezati nevjerojatna šamanska znanja - za koja su mu šamani tvrdili da su im „rekle biljke“ – i zapadni pozitivizam, Narby je morao napraviti nekoliko mostova koje nitko prije njega nije izgradio. Naime, biolozi se u pravili ne bave antropologijom, a antropolozi u pravilu nemaju baš puno pojma o biologiji. Tako je Narby, praveći mostove, naučio – i meni otkrio - nešto što se zapravo zna: da je i naša DNK kristalična struktura.
DNK je prava čarolija na više razina. Jedna od njih je ta da ona emitira svjetlost, i to ne raspršenu, nego koherentnu, dakle poput lasera, što znači da bi to svjetlo mogo prenositi informacije. Problem je što je svjetlo slabo, jačine jedne svijeće, ali i to je pitanje – možemo izmjeriti samo ono za to smo razvili tehnologiju. Čim su suptilnije snage u pitanju tim tehnologija treba biti sofisticiranija, pa vjerujem da nismo niti tu na kraju puta.
Narbyja je, naime, dvadeset godina mučilo ono što mu je jedan amazonski šaman rekao. Skrenuo mu je pažnju na jednu biljku i rekao da je zapamti jer je ona protuotrov protiv ugriza određene vrste zmije. Kad ga je Narby upitao kako da je zapamti, on mu je rekao: 'Jednostavno. Zar ne vidiš da izgleda poput te zmije, i da ima na sebi oblik zmijskih zubi.' Šamanu je bilo potpuno normalno da mu se priroda obraća kroz oblike.
Narbyju pak nije bilo ništa jasno.
Kako je moguće da biljka koja je protuotrov za otrov određene zmije, izgleda točno kao ta zmija? Kakva može biti veza između njih? Pa nije se valjda zmija razvila iz biljke ili biljka iz zmije?
To mu je stvaralo neprihvatljivu pomisao da postoji neka jedinstvena inteligencija iz cjelokupne prirode. Jedino tako je bilo moguće objasniti taj paralelizam oblika, koji su šamani neprekidno koristili. Naravno, za jednog doktora znanosti, to je bila apsurdna ideja.
No, kristal zvan DNK, koji se nalazi u svakom životu na Zemlji, i koja na neki nepoznati način, zahvaljujući kristaličnoj strukturi (možda kroz minijaturne crvotočine ili putem torzionih modova kvantnog vakuuma ili vrag će ga znat') poput antene neprekidno komunicira sam sa sobom u svim bićima – to bi bio odgovor.
I na pitanje biljke-protuotrova protiv zmija i na štošta drugo.
KONAČNO - ZEMLJA KAO KRISTAL
I da nastavim svoje kristalno putovanje. Iz mikro-svijeta u makrosvijet. Da makro. Super-makro! Riječ je o jednoj staroj priči koja je detaljno objašnjenja i nacrtana u i danas nenadjebivom ruskom rubnoznanstvenom klasiku „Poruke kroz vrijeme“(Stvarnost, 1981), na koju sam slučajno opet naletio prije neki dan. Evo je ovdje ukratko.
1973. u u SSSR- u, u novinama Komsomolskaja Pravda izašao je tekst kojima je predstavljena teorija nekih ruskih znanstvenika da je Zemlja neka vrst divovskog kristala s čvrstom rebrastom strukturom koja leži ispod površine planeta. Oni su iznijeli zamisao da je Zemlja nastala kao veliki mnogokutni kristal koji se nakon milijuna godina zaokružio u loptu. Kutni rubovi primarnog kristala danas leže ispod površine zemlje.
Neovisno o tim teorijama, ruski povjesničar Nikolaj Gončarov imao je osjećaj da postoji neki sustav koji povezuje centre najranijih ljudskih kultura te ih je počeo obilježavati na globusu. Kasnije ga je to, u suradnji s konstrukcijskim inženjerom Vjačeslavom Morozovom i specijalistom za elektroniku Valerijem Makarovom, dovelo do hipoteze o geometrijskoj prirodi zemlje. Svoj su rad pod naslovom «Je li zemlja veliki kristal?» objavili u znanstvenom časopisu «Kemija i život» sovjetske Akademije znanosti
Njihovo je istraživanje povezivalo arheologiju, ornitologiju, geokemiju i meteorologiju. Pažljivim proučavanjem otkrili su da se crte koje označavaju rubove njihova «kristala» poklapaju sa aktivnim zonama uzdizanja i spuštanja oceanskog dna i srednjocenskih grebena. Jedan od vrhova trokuta koji su činili kristal padao je istočno od Floride, pokraj centar poznatog Đavoljeg bermudskog trokuta, poznatom diljem svijeta kao mjesta misterioznog iščeznuća mnogih brodova. Na rubovima mnogokutnika znanstvenici su otkrili regije seizmičke i vulkanske aktivnosti. I magnetske anomalije prate rubove koje uokviruju površine «kristala», kao i centri velikih promjena u atmosferskom pritisku i mjestima nastanka uragana, te mjesta moćnih vjetrova i smjerovi morskih struja.
Posebno zanimljiva točka njihova sustava nalazi se u afričkoj republici Gabon. Prema znanstvenicima, tamo je otkriven «prirodni atomski reaktor» koji bio aktivan prije 1,7 milijardi godina. Na tom je mjestu velika količina urana 235 u dalekoj prošlosti dostigla nivo lančane reakcije.
Tamo gdje se sijeku crte sustava površina koje čine «kristal» nalaze se i bogate rudne žile raznih kovina i naslage nafte. Satelitske fotografije također su potvrdile Gončarovu kristalnu rešetku jer su se uzduž rubova «stranica» protezali veliki rasjedi. Ruski znanstvenici ustanovili su da su sve drevne civilizacije nastale upravo na točkama presjeka ovog sistema linija koje činu površinu zamišljenog kristala. Fascinantno otkriće toga članka bilo je i ovo: da bi se crtama preko globusa sustav iscrtao tako da svi navedeni faktori budu povezani, centralna točka morala je biti Velika piramida u Gizi.
K'o što sam rekao na početku – mora da su kristali jako važna stvar!
DIAMONDS AND RUST
Post je objavljen 15.09.2007. u 21:16 sati.