Nisam ondje gdje inače živim, ali do kompjutora i interneta sam došla. Shvatila sam da pecanje lignji volim jednako koliko i simfonijske koncerte.
Točno određeno vrijeme: lignje izlaze o zalasku Sunca, koncert je određen činovima.
Okruženje je lijepo: u prirodi gdje nitko ne govori ili uz muziku gdje nitko ne govori.
Nitko mi se ne obraća i imam vremena za razmišljanje. Određeno vrijeme me sprječava da misli odu 'preeeduboko'. Sjajno za odmor. Gotovo nikakav rad. Nikakav napor. Uživam.
I baš me iznenadilo kada je jedan dan bilo veoma hladno i lignja je bila kričavo crvena. Kao crveni zalazak, baš tako. Na dvadeset dva do trideset metara se love, na olovnu ribicu ("peŠkafondo") ili skosavicom - način kada se baci udica i vozi plovilom pa ako se nešto ulovi, stane se i lovi dalje. Ali to ribari baš i ne prihvaćaju :D Malo je ružno kad počnu gubit boju i postaju bijele. Kao da svijet ostaje bez boja. A i smrači se.
I evo što sam još primjetila (osim blog designea, i to sam primjetila): Netko je snimao profesora koji je mojoj generaciji moje smjene (moje moje :S ) predavao povijest do trećeg razreda. Onda nama nekima više nije htio jer mu je dosadno. Samo da se zna da su mu svi sati bili ovakve tematike i da je fakat presmiješno ako ga znate i ovo vidite. Iako još nije ni pola istine. Mioc je elitan, ne? Evo vidite da je, bravo.
Post je objavljen 15.09.2007. u 21:02 sati.