Marketing
....zaboravi me moja ljubavi.........
I opet mi nanosiš bol i opet mi vraćaš nadu koja je odavno uvela....
Zašto mi to radiš??....Zar nije dovoljno što si me povrijedio.....što si mi srce slomio na tisuće komadića....Zar nije dovoljno što si me iskoristio i ubio svaku nadu da ponovo volim....Zaboravi me i ne zovi me više....Odavno smo mi završili....ali ti si tek sada shvatio što si izgubio.....Zaboravi me i ne traži me više....Ovo više nije moja stvar....Samo tvoja dragi moj....Samo tvoja....
U vječnost...
Kao ptica na izmaku snage,
Što na od starosti istkanom dlanu umire.
I posljednji tren duše starčeve tka zadnje note pticinog pjeva,
Da u miru sklope zauvijek oči zajedno.
Starčeva duša u pticinom pjevu posljednjem živi
dok zajedno koračaju ka vječnosti...
Kao val na pučini mora što ga vjetar podiže,
A onda nemilosrdno o hridine razbija.
I posljednje trene svoje kratke slave zvukom val proslavlja,
zvukom pjene što pjeva posljednji takt svog slavnog doba.
I razbijen pretvara se u kapljice što sitni šljunak na obali kvase,
Tako rasparčan putuje u vječnost...
Kao sadašnjost što hrabro korača prošlošću,
A onda u tunelu budućnosti gubi joj se svaki trag.
I dok prošlost spuštala čelo je pred nogama njenim
Poražena, gledala u nasljednika svoga žaleći
Za vremenom svojim.
Sad sadašnjost drhtavim korakom
tunelu budućnosti stiže.
Dok hladan znoj na čelu posljednje stihove njenog vremena piše
Ona drhtavim korakom odlazi u vječnost...
I život što siv i šaren u isto vrijeme bijaše,
I žalost i radost u isto vrijeme što rasla je u njemu,
Gasi se lagano i njegov plamen,
Dok ruke vječnosti pružaju mu zagrljaj.
Leden, miriše na kraj i gasi posljednju iskru.
I život putuje ka vječnosti...
Svoje mjesto u prostranstvu vječnosti,
što siva i crvena je u isto vrijeme,
što grije i hladi zajedno, svako će pronaći.
Od vječnosti ne možeš pobjeći.
Možeš samo smjelo njome koračati,
Voljeti,
Ne bojati se.
Ili možeš suzu u oku skriti i strah u posljednjem
Otkucaju srca.
Drhtavim korakom i bez glasa koračati njome,
Patiti,
Izgubiti se u tom silnom prostranstvu...
Na tebi je da izabereš...
Tama nikad ne donosi sreću...
Stavila je ruku na njegova usta i počela je plakati. Ljubila ga je kao nikad do tad, osjećala se izdano ali i sretno u isto vrijeme. Nepoznat osjećaj plovio je njenim tijelom. Nikad nije saznala kakav je to osjećaj bio. Grlila ga je, ljubila i kroz suze mu govorila:
Nikad te nisam zaboravila. Nikad nisam prestala da se nadam da ćeš se vratiti. Nikad nisam prestala da tražim razloge zašto si me ostavio, zašto me nisi volio. Uvijek sam bila tvoja, i biću.. Ali, ne mogu dalje. Nisi mi vjerovao, nisi čak ni dozvolio da ti ja objasnim. To je previše, za mene jeste. Otiđi...
Ne! Molim te, pokušaj mi oprostiti. Bio sam budala, ponosan i mlad. Nisam znao koliko te volim. Molim te, dopusti mi da ponovo pokušav vratiti tebe. Dopusti mi da ti pripadam, dopusti da te zauvijek imam.
Imaš me, zauvijek. Uvijek ću biti tvoja, ali ću biti daleko. - rekla je i izašla iz auta. Laganim, drhtavim i za nju nikada težim koracima otišla je zauvijek iz njegovog života. Noć je bila duga, preduga za oboje. Nemoguće disati, nemoguće shvatiti toliku ljubav, toliku nepravdu sudbine, toliko tužan kraj. Nisu izdržali više. Oboje, svako na svojoj strani svijeta, u svom kutku tuge sklopili su oči zauvijek. Krv je tekla. Crveno tijelo, crna duša. Više ničeg nije bilo. Ostala je samo ljubav iznad njih. Konačno slobodna, duhom spojena živjela je u nekim drugim ljudima, u nekim novim licima, u nekim novim srcima. Njihov, nedosanjan i san neostvaren postao je stvarnost nekom drugom. S neba oni su posmatrali sudbinu koja mogla je biti njihova. Ali nije.
The End
Tebi, jedinom...
Previše me boli svaka riječ tvoja i kao mač u srcu stoji zabodena. Previše me boli svaka suza koja sišla je s lica jer ne me ne želiš više. Previše boli daljina koja vlada među nama. Dođi, približi se. Slušaj srcem i znaćeš da te volim... puno... previše
Ti me bar poznaješ, sve bih dala da ne odeš i ostaviš me samu. I priznajem ti, bez tebe više ne mogu. Bez tebe zaboravila sam živjeti. Bez tebe se bojim, a s tobom mogu sve...
Jesil još uvijek moje sve? Jesil još uvijek onaj koji suze mi brišeš i osmijeh na lice stavljaš? Jesil još uvijek onaj koji voli me? Želiš li biti to... il su to samo moja sjećanja što lutaju praznim ulicama mojih misli...
Hoćeš li dalje bez mene? Hoćeš li zaboraviti sve i nastaviti bez nas... Hoćeš li da od onog našeg MI, ostanem sama ja... Ili ćeš probat voljet me kao nekada, smijat se vječno i ponovo me čuvat, onako kako samo ti znaš... Na tebi je. Ti odluči.
Volim Te
Ana Kokic
Cujem da
Znam da zvuci kao laz
da sam samo tebe ludo volela
ali bi trebalo da znas
samu sam sebe proklela
Te noci srusila sam sve
sa nekim kome vise ne pamtim ni lik
od tada prezires me ti
kraj druge trazis zrno ljubavi
Cujem da nju zoves imenom mojim
dok spavas sa njom da u tebi postojim
na stubu sam srama i tudja i sama
bez dodira tvoga nestajem ti
Cujem da s' njom samo kupujes vreme
da spavas kraj nje, da zaboravis mene
al' zna ona to, samo prikriva bol, veruj mi
Znam da sam to zasluzila
da posle tebe vise nemam nikoga
nek' se kraj mene budi bol
kad neces ti zivote moj
Te noci srusila sam sve
sa nekim kome vise ne pamtim ni lik
od tada prezires me ti
kraj druge trazis zrno ljubavi
Post je objavljen 15.09.2007. u 16:25 sati.