Pregled posta

Tumačenje poezije: Magdina fantazma

šimpragi (Zavodniku)

• Napokon afirmativna poezija! Vrlo lijepo. Priznajem da me iznenadila Magda. Pa ta djevojka divno stihuje.
ahahah 14.09.2007. 14:14

• fala aha-hah, stihovi su najlipši kad dolaze iz srca
Magda 14.09.2007. 14:27

• "Iznad klita lebdi tvoja slika" opis tako jednostavan i točan, pa i činjeničan, ako treba, a opet djevojački romantičan i monogamno hetroseksualan. Bravo!
ahahah 14.09.2007. 14:35

• O, da, odlična je ova mala moćna muzika naše Magdalene! Vrsna poetesa.
Pođimo redom:
Ono što već nakon prvog čitanja ostaje u uhu, to je taj fascinantni Magdin sluh: ta rafinirana glazba njenih riječi! Tek što sebi zada intonaciju, ugodi orkestar, ona s toliko nepatvorenog mediteranskog škerca razdesi svirače do razine bleh-muzike Žabnog, da bi se sve istom skončalo u krešendu aritmije, rasapu tonova, deliriju kakofonije završnoga stiha. Regbi, Magda i glazbom svijih stihova izražava ono što smisao njenih riječi tako nedvosmisleno ističe: nabijemtenakurac Šimpi!, i još se pritom smejem!
U prvom stihu Magda postulira situaciju: iako nam se čini da je riječ o realnom odnosu dvoje mladih, iznimno erotiziranih ljudi, Magda očuđuje cijelokupnu situciju gotovo lynchovskim anticipandom: pazite!, ovo je samo fantazija, iznad klita lebdi njegova slika, ne on! (na kraju će pjesme Magda za idiote, a tu svakako spada i objekt njene žudnje - sada već možemo nagovjestiti dakle u čemu je Magdina posebna pervezija: ona voli idiote - eksplicite kazati: ja sam, šimpi, masturbirala na tebe!).
Ali, kao što će se doskora vidjeti, fantazija ne involvira samo objekt Magdinih želja, nego i nju samu: kao što je Šimpi čas kobra naočarka čas zidar, tako i Magda mašta o sebi čas kao o mladoj šiparici (koja mašta o Šimpragi!), a čas kao o kakvom momku kojega Šimpi onako muški, zidarski taslači pre no što sedne da ruča i baci oko na postavljen krov (Cesarić). Otkud sad to s momkom, pitate se!? Pa kako otkud? Pa zar mislite da Šimpi u rosno dupe cepa devojčice Magdine konstitucije!? E stvarno nemate senzibilitet za poeziju, pa to ti je.
Bilo kako bilo, ponad klida uzdiže se ikona derealiziranog Šimprage: Šimpija svedenog na fantazmu, taj mračan predmet želja! Kako je Šimpi određen? Zanimljivo, ali hiperrealistički, i u tome je velika veština i nadarenost Magde kao pjesnikinje: ona upravo iteriranu sliku dovršava stvarnije od stvarnosti, umećući u poetsku prikazu ono najrealističnije što od Šimprage imamo: masnoću njegove kose, koja je u ovom slučaju ravna onom quintessence of dust (Hamlet, act II, scene 2.). Netom nakon što će apostrofirati masnu Šimpraginu kosu po kojoj je čuven from here to eternity, Magda je - to me uvek iznova fascinra u toj poeziji, priznajem - mefaforizira: masne kose/masne dlake stidne! Jasno, ova će metafora biti samo pogonsko gorivo novog poetskog slavlja, kao gemišt pre refrena, i odmah onda kreće: razdeljkom mi ulaziš u kupe/ drugi razred, nemaš beda prika. Tu bih se zaustavio i posebno osvetlio ovo opkoračenje koje prvom pogledu tako lako izmiče: nije Šimpi nju istaslačio (tek) razdeljkom koji ulazi u kupe/dupe (ova je minijatura svet za sebe, ovaj usputni škerco i kalambur, koji i daje tu finu intonaciju o kojoj sam uvodno govorio), nego on njoj u kupe ulazi radeljkom masne, stidne dlake, o čemu će još biti reči u Magdinoj poeziji: taj razdeljak masne, stidne dlake sama je srž ove kompozicije, i verujem da će ovaj motiv biti variran kroz celi tzv. "putni ciklus" Magdinih pesama. Konačno, ulazak u kupe i jest omogućen ovim opkoraćenjem, pa se tako samo pesničko umeće tematizira i pojavljuje kao motiv samopevanja: iznalazeći najpodesniju formu za erotsku figuru, Magda sam pjesnički prosede erotizira!
Ova naknadna razočaranost (postkoitalana sjeta) - drugi razred - žurno ustupa pred vedrom dobronamernošću Magde: jest da je njegova alatka drugorazredna, ali nema beda, samo neka se on zadovolji i naužije, jer ona je ovde, čak i u svojoj mašti, zbog njegovog užitka! Magda je naprosto genijalna pesnikinja: koliko je njoj malo dovoljno a da nam komunicira pervertiranost svoje pozicije, pa to je naprosto čudesno.
Druga je strofa pravo slavlje duha i pesme, a bogami i tela: Zar me jebe kobra naočarka?, hahaha, pita se Magda, još jednom razvlačeči prostrano Šimpragino lice štrebera u sliku napuvane kobre, ali naočarke, koje se izgleda ni deca, već zbog imena, ne plaše! A onda sledi gorepomenuti zidar, i taj famozni glagol 'cepati', koji ovde služi da stvori hijatus ne samo na Magdinom dupetu, nego i na telu pesme, koja odsad pa nadalje ulazi u mirne vode meditativne poezije: ispovjednim tonom, gotovo skrušeno, Magda priznaje ne samo o čemu se radi - a reč je dakle o fantaziji kao eminentno poetskom čini i postupku koji je ovde metaforiziran, kao recimo u Mulholland driveu masturbacijom protagonistkinje - nego i to da je postupila kao šiparica, kao naivna mlada devojka koja iskreno i predano obožava svog načelno nedostupnog dragana/idola, što ovu poeziju provodi u sam vrh hrvatske intimističke lirike, ako mi dopustite pleonazam: takva se iskrenost priznanja vlastite pozicije spram svoga medija, kao i karaktera toga medija (pesništvo tek kao utvara i san, prikaza i fantazma!), retko sreće i u zemljama razvijene demokracije, a kamoli na prostoru Regije.
U svakom slučaju, ova sluđenost je dobrodošla: ah, da je samo više takvih luckastih devojčica koje ovako nadahnuto pevaju, de bi nam bio kraj?
NEMANJA 14.09.2007. 14:56

• razdjeljkom mi ulaziš u kupe,
drugi razred, nemaš beda prika

Iako ovu sliku možemo čitati kao onanističku konzumaciju, višeglasje pjesme nam omogućuje i drugačije čitanje. Naime, mi možemo ostati u djevojačkoj maštariji koja, prije nego li će dopustiti tvrđe prizore, zamišlja njihov romantičan susret (ne zaboravimo koliko je ženi predigra važna, a Magda je Dalmatinka, znači prava žena). I evo ga: vraćajući se s mora, nujna čami u kupeu drugog razreda (socijalna komponenta, romantizirano siromaštvo, Pepeljuga?) kadli, pognute glave pod teretom prtljage (razdjeljak) u kupe ulazi On, i ona ga doživljava ponajprije kao razdjeljak, kao onu masnu dlakavu crnu nakupinu iz njezinih sanja.

"Zar me kobra naočarka jebe?"

Sad već jako uzbuđena, Magda gubi nadzor nad svojom maštarijom (sjetimo se, počeli smo kod klitića) te u nju prodiru prikaze iz ida (kobra, zidar). One je, a ne šimpraga, dovode do vrhunca koji je razvidan u naknadnom, smirenom uvidu:

"sluđenošću šiparice* mlade,
ja sam, šimpi, masturbirala na tebe".

On ulazi najprije glavom, tj proviruje ima li mjesta jer vuče veoma velik broj komada prtljage potrebnih za dostojan život u velikome gradu, a posebno za život umjetnički. On i jest i nije klošar, ukratko, on je tip sa Filozofskog. maratonic 14.09.2007. 15:50

• Gle, zbilja moram iči a ti sad jebeš po tavanu! Pa veli ti čovjek da je masturbirala a njega, a za razliku od tebe ja ne sumnjam u Magdu čak ni kad drka: kakav gubitak kontrole, o čemu ti pričaš? Osim toga u nju ne prolaze prikaze, nego je za poeziju presudno ono als ob, kao da je jebu zidar ili kobra! Zato se Magda i pita, a ništa ne tvrdi apodiktički! Vidiš kako srljaš u čitanju.
Da tvrdi: Jebe me kobra naočarka., onda bi to bilo profaniranje poetičnosti cijele maštarije. Ovako, kad se pita: O Isuse i Marijo, pa zar stvarno ima takav jebač da me jebe s tako malim kurcem (drugi razred, nema veze brale!) kao kobra brzo, kao zidar snažno?, i mi možemo osjetiti tu snagu i brzinu Šimpragina malokurog željnog i vjerojatno kratkog karanja. Upravo je Šimpraga, kao prikaza, dovodi do ludila, a ne prikaze njena vlastita nedojebanog Ida! Nemoj nam od Magde raditi pohodnicu-jumfericu! Magda je iskusna jebačica i samo je stvar njena milosrđa (ponavljam: nemaš beda prika!) što ju Šimpi kara, pa makar i u (svojoj) mašti. Kuiš?
Da je po tvom, Magda bi bila uspaljenica koja bi se podala jednako zidaru kao i šimpragi, ma što šimpraga bila! Ovako, ona se s punom sviješću o njegovim nedostacima sebedaruje u aktu posve milosrdnog prepuštanja kurcu na udarcu. Prvi je čin akt neslobode, prisile, i u njemu žena je objekt. Drugi je akt slobode, djelovanja iz spoznate nužnosti, i tu je Magda u subjekt. Jebote, baš si glupa k'o kurac kad ti ovo moram ja objašnjavati!

Osim toga, ako već ne pada ničice pod teretom prtljage, nego samo proviruje da vidi ima li mjesta u kupeu, a zašto bi bio nagnut u struku kao židovski trgovac ili japanska gejša? Zaletila si se ti draga moja, vidiš i sama. Imam ja objašnjenje: on se sagnuo jer je na podu Magdina maramica, ili možda 5 kn! Znaš da je Šimpi škrt ko stipsa a furt mu kapa i iz nosa.
mucho micha 14.09.2007. 16:00



• Svašta! Pjesma je "linearni prikaz", ali ne snošaja nego unutarnje dinamike jedne romantične ženske maštarije, od prvotnog nadražaja, kako osjetilnog (klitić) tako i osjećajnog (lebdi tvoja slika) preko vrhunca do rezimea cijelog slučaja. "Zar me jebe zmija naočarka?" nije divljenje neočekivanoj izvedbi (poput zidarske, za koju se slažemo da je simbol vrhunske jebačine), jer, prisjetimo se, izvedbe nema, osim njezine vlastite, kako ručne tako i maštene. Elem, njezina maštarija, iako započinje u konvencionalnom, romantičnom zapletu kojim se opušta, vrlo brzo počinje divljati, raspadati se na fragmente, detalje, krupne planove, simbole, prikaze iz Ida. Pa nije Magda de Sade da razvija scenarije do apstrakcije i drži sve pod kontrolom! Ona je žena, i ona se prepušta, ali ne Šimpragi (bože sačuvaj) nego svojoj mašti. Kada kaže "Zar me jebe zmija naočarka?" ona mijenja smjer pripovijedanja. Iz realističnog umišljaja, prelazimo u fantastični. Magda se obraća samoj sebi, ona ravnodušno uočava da se šimpi pretvorio zmiju koja joj je u ovoj fazi maštarije (i nadraženosti) zapravo privlačnija.“Zar“, zapravo znači zar smo već stigli do kobre. Razbivši okove uzročno posljedičnog načina, Magda zamišlja zidara i njime završava niz kojim se dovodi do vrhunca. Ljepota te slobodno strukturirane vlastoručne orgije jest da je u njoj šimpi ostao suhoga.
maratonic 14.09.2007. 16:51

• Draga Maro Tonic, uživam čitajući vašu raspravu, i ne kaneći se pačati u nju - jer bih je time uništio - htio bih ti tek ukazati na par inkonzistentosti tvoje interpretacije:
1. Pjesma nije linearan prikaz ni snošaja ni unutarnje dinamike romantične ženske maštarije, naprosto toga jer ima cirkularnu strukturu: prvi stih govori kako je iznad klita lebdjela šimpijeva slika, zadnji eksplicira prizanje: eto, to ja samo masturbiram na tebe! Cjelokupno kretanje tek je kružno ispunjeneje manje očitog do punine oblika nedvosmislenog. Nema dakle nikakve linernosti, draga, nego je riječ o spirali, da ne idem dublje u taj motiv.
2. Svi se slažemo da je riječ o nekakvoj maštariji/prikazi/fantazmi. Ali, to nije bilo kakva, proizvoljna fantazma, kao kad mimo naše volje i cenzure svijesti podsvijest opskrbljuje san menažerijom naših želja. Ovo je nasuprot posve decidirana i minuciozno elaborirana maštarija: ponad klita lebdi slika Šiprage! Taj i takav Šimpraga, nedvojbeno utvara ali zato ne manje stvaran, kara poput zidara ili kobre, a ne da lik zidara ili kobre preuzima neka apstraktna libidalna ili ma koja druga energija Mandina subjektiviteta. Ti govoriš o strukturi id - prikaze kobre/zidara; riječ je ipak o složenijoj, tročalnoj strukturi: podsvijst - šimpraga kao fantazma - zidar/kobra kao poetska slika. Ti draga brkaš imaginarno i simboličko, drugim riječima. Shvaćam da te je pjesma ushitila pa da si (s pravom) dekoncentrirana, ali morala bi trijezne glave uvidjeti da je ova razlika fundamentalna.
3. Netočno lociraš navodnu razdiobu realnog i fantastičkog: ona za tebe pada u prvi stih druge strofe! A što je s drugim razredom? Zar ti misliš da je prva strofa stvarnosna proza ražalovanog konduktera?!
Toliko za sada. Nadam se da ćeš uvidjeti svoju grešku i ispričati nam se.
NEMANJA 14.09.2007. 21:03

• Ne odustajem od linearnosti!

Iznad klita lebdi tvoja slika - da će pjesnikinja masturbirati na šimpinu (pounutrenu) sliku jasno je od samog početka (klit, slika), u kojem smislu posljednji stihovi nisu priznanje kojim se zatvara krug, nego rezime, točka na kraju rečenice. Šimpina je slika početna točka radnje koja je masturbacija.
masne kose, maste dlake stidne - Magda određuje junaka kao erotički tip (masno dlakav)
razdjeljkom mi ulaziš u kupe - kreće radnja, Magda razvija erotski zaplet, započevši, kako spada, od susreta.
drugi razred, nemaš beda prika - opis mjesta radnje i stvaranje ozračja prisnosti (nemaš beda prika),

Zar me kobra naočarka jebe? - Između prve i druge strofe Magdina je maštarija uznapredovala od faze 1, ulazak u raspoloženje, do faze 2. vrlo dobrog raspoloženja. kobra, faza 2, zapravo je simbolički prijelaz iz faze 1 umirujuće konvencije romantičnog ideala do faze 3, raskrinkane demonske prirode magdine seksualnosti. to je, priznat ćeš, pravocrtno napredovanje, pošteno ispripovijedano onim slijedom kojim se i odvijalo.
Il' mi zidar cepa orošeno dupe?- Magda više ni simbolički nije vezana za ishodišni objekt, on je nestalan, protejski.
sluđenošću šiparice* mlade, -
ja sam, šimpi, masturbirala na tebe - Uzbuđenje je prošlo i Magda pronalazi riječ kojim doživljaj uzdiže do općeg i svodi na pravu mjeru, na mjeru običnog, svakodnevnog iskustva milijuna djevojaka poput naše Magdice maratonic 14.09.2007. 22:23

• Maratonic, sve si fulala!
Kao što je konvencija hard-boiled krimića* naracija koja počinje u trenutku kad su događaji o kojima će u djelu biti riječ za aktere već prošlost, tako i u ovoj pjesmi radnja/izvješće o masturbaciji započinje nakon njenog faktičkog svršetka! (Odmah je vrijedno zapaziti: radnja/izvješće, znači: pisanje je drkanje; jeb'o a ne prič'o, k'o da nisi jeb'o!)
Otkiva to posljednji stih:"ja sam, šimpi, masturbirala na tebe". Magda najizravnije, neuvijeno i bezpogovorno daje do znanja da sve što smo netom od nje čuli i sve čemu smo prisustvovali kao stvarnom događaju tek njena erotska fantazija: najavljuje to privim stihom spominjanje slike, potvrđuje to posljednjim stihom izravnog priznanja. Nema tu nikakvoga razvoja, nema linearnosti, nema puta od - do: postoji samo kružno kretanje pjesničkog subjekta i njegove svijesti oko neposredne teme pjesme, a to je Šimpraga kao fantazma: mračan predmet želja.
Takva je fantazma u filmovima, da nastavim s hard-boiled prispodobama, od presudne važnosti za protagoniste djela, ali je posve nevažna za nas, njegove gledatelje/čitatelje: tko je i što je šimpraga, u biti je sasvim irelevantno, jer, on je naprosto McGuffin, puki pokretač erotskog bunila sluđene šiparice.
Bunilo kao bunilo, košmar kao košmar, pa i erotski ili pogotovo on, po definiciji ima cirkularnus strukturu: onome od čega bježimo uvijek se vraćamo, kako nas recimo u "Masakru motornom pilom u Texasu" uči Tobe Hooper u ime cjelokupne dične tradicije horrora. Hladikova drama "Neprijatelji" drugi je primjer tog vrtoglavog bunila.
Kraj kao početak i početak na kraju djela, pa to je barem poetička prva pomoć postmoderne.
Dakle: Sada, kad je već sve gotovo, kad je već Magda svršila - masturbirala sam na tebe! - započinje njeno izvješće o tome: početak je dakle na kraju, i to je tako tipično ženski, o čemu sam već jednom davno pisao (negde oko Nove godine, obrazlažući nacrt romana):i ovdje je narator "Gospodar smisla! Fetiš osobno! Označitelj manjka koji maskira manjak označitelja, ej jebači, onaj koji tek post festum sve resemantizira i tralalalala...Toliko o tome. Početak je pak kraj, jasno, a kad je tako, onda to znači da je to Ženski roman, što je jako popularno, jer to je struktura ženskog užitka: tu je svaki kraj novi početak!"

NEMANJA 15.09.2007. 02:2

_____________________________

* "Sudeći po navadama flejmera, Blogosfera je istovjetna Podzemnom svijetu drevnog Egipta: i tamo je naime ovladati demonskim silama moguće magijskom formulom "Znam tko si i znam tvoja imena"!
Znati tko stoji iza nicka, poznavati stvarni identitet iza nadimka, predrasudno znači ovladati nečijom sudbinom!
Sad smo barem bliže spoznaji mjesta radnje: mi smo zaista u Zagrobu, u svijetu s onu stranu groba, za grebom! Kizo je vođen proročkom ili genijalnom pjesničkom intuicijom blog situirao na odbukcijski odjel, u svijet Patologije!
U tom je smislu Patologija metablog: kao što je 'Bladerunner' meta-hard-boiled thriller - budući da naracija hard boiled thrillera započinje u točki kad su događaji o kojima će biti riječi već prošlost, 'Bladerunne'r je m-h-b-thriller zato jer njegova naracija započinje u trenutku kad su prošlost ne ovi ili oni događaji, nego je svo vrijeme povijesti svijeta isteklo, sama je povijest prošla, i sve što uopće može biti već se dogodilo i prošlo! - tako je i Patologija metablog: to je blog koji ponajprije osviješćuje vlastitu poziciju - to je mjesto s onu stranu groba, Pod-zemlje ili Međuzemlje: mjesto između Neba i Pakla, a koje više nije zemno - a onda s te pozicije samosvijesti blog, kao cyberspace, dovodi do vlastitoga pojma, provodeći ga u medij: blog je točno ono mjesto na kojem cyber postaje space: tamo gdje umjetna stvarnost postaje zbilja!
U hiperrealističkom svijetu u kojem simulakrum postaje stvarniji od stvarnosti, - istovremeno je upravo tako i time onestvarujući - točnije kazano: postaje ono što u stvarnosti jedino zbilja vrijedi i zato i jest (zbiljsko), svjetovni je identitet beznačajan: on je čak manje značajan, pa i u psihološkom smislu, od autorskog nicka; autorski je nick samostalno biće koje sudjeluje u kreiranju bloga vlastitim, samosvojnim glasom, ali se i kreće cyberspaceom kao zasebni entitet, posve slobodan od bilo kakve izvanjske određenosti ili identifikacije."

Nemanja, Delicious Solitude


The End



Bonustrack

Bulić je napravio nekoliko koraka dalje od uobičajenog postmodernističkog autobiografskog podvajanja: njegov dvojnik Denis Lalić nije samo ironična, deformirana, automistifikacijska projekcija elemenata vlastite biografije, on je zapravo projekt, na Lalićevu osobnom, odnosno autorskom statusu Bulić je zaista poradio. Naime, uz zbirku priča Put u srce hrvatskog sna, Bulić je, također u izdanju AGM-a, objavio odmah nakon ove knjige i knjigu tekstova Denisa Lalića, zapravo izbor iz tekstova koje je kao Denis Lalić objavljivao na svom blogu Pušiona. To otvara prostor za samoironičnu igru u kojoj Lalić komentira Bulićevu zbirku pjesama 100 komada, a Bulić u svojoj zbirci ujedno i priča priču o nastanku Lalićeve Pušione i njezinoj popularnosti. Prava novina koju Bulić unosi međutim nije u tome: njegov Denis Lalić kao autor formira se u prostoru bitno drukčijem od već uhodana umnažanja autorskih identiteta/poetika putem pseudonima, on je junak cyberspacea, lik drukčijih komunikacijskih uvjeta. Iako gustinom i kompozicijskom čvrstinom Lalićevi tekstovi odudaraju od dnevničke blog-prakse, oni nastaju u mnogo intenzivnijoj i frekventnijoj izmjeni recepcijskih udaraca (zahvaljujući komentarima koje na njegove tekstove šalju čitatelji), tipičnoj za fenomen bloga.
Ovako aporična postavka autorskog identiteta jednako se očituje i na koncept realnosti, da ne kažem stvarnosnosti, koji je u Bulićevim pričama pošteno uzdrman, odnosno razmrdan. Ako uvodnu priču (Intro) Sperma Borisa Beckera, s obzirom na njezinu zaokruženost, stavimo uz bok ostalim pričama, onda pred sobom imamo zbirku od osam priča u kojima nalazimo raznovrsne postupke multipliciranja realnosti, to jest sukobljavanja različitih stvarnosti.
1. U spomenutoj uvodnoj priči svijet svakodnevice izložen je žestokoj razgradnji; on se troši kao građa za proizvodnju udarnih vijesti i opscenih prizora news- i pornosajtova. Marihuanom, glazbom, alkoholom, pornografskim fotografijama stimulirana imaginacija glavnog junaka koktel je ubojit po svoju okolinu.
2. Koktel jednake snage glavni junak je i iduće priče, Peta kolona. Sastojci koktela su, međutim, ovaj put tradicionalniji; kao domine nižu se traume iz prošlosti: okrutni, kamenjarski odgoj, buling u školi, sudjelovanje u uličnom iživljavanju skupine tinejdžera nad osamljenim starcima, medijsko i stvarno nasilje Domovinskog rata... sve do nogometnog nasilja.
3. U priči Kompleks K otkriva se književna, odnosno umjetnička imaginacija kao mjesto otpora i način kreiranja druge, erotičnije realnosti.
4. Priča 700 na sat razvija tu liniju (Lalić počinje pisati Pušionu), ali uvodi i novog junaka, Dr. Jokea, liječnika koji studentu Laliću otkriva svijet kemostimulativa i sedativa; iz pozadine ove priče puca u nas PTSP.
5. U naslovnoj priči Thompsonovo stihoklepstvo (uz film Sjaj i bijeda u Las Vegasu) daje ključ za orijentaciju po hrvatskoj provinciji; junaci, uz primjerenu dozu štok-kole i trave, zalijeću se, kao u nekoj pustolovnoj videoigrici, u samo srce hrvatskog sna!
6. U karnevalskoj, grotesknoj priči 21. kat osnovni impuls zapletu daje chat konverzacija gdje aktere skriva/otkriva nickname, da bi u stvarnom susretu dalje razvili osnovne okvire svojeg maskiranja pretvarajući ih u nesputani, doslovno krvavi užitak. U ovoj priči Dr. Joke, kao pravi guru, izjavljuje jednu od udarnih rečenica ove zbirke: »It’s all in your fucking head, man!«
7. U priči Pomirba polazište se pripovijedanja obrće: kreće se iz činjeničnog, provincijskog poslijeratnog okružja, Lalić kao novinar radi na novom stajlingu lokalnih moćnika-kriminalaca. Od njih sada nastaju ugledni građani, sve sami poduzetnici i obrtnici, s Gotovinom u stražnjem džepu, dakako.
8. Posljednja priča, 5. kolona, u složenom odnosu s prvom, uvodnom pričom, ponovno slaže eksplozivnog koktel-junaka koji se kao u igrici (spominje se Second life) ubrzano uspinje po levelima moći hrvatske metropole – od paparaca do menadžera! Big Brother-scena, celebrity life, pornoimaginacija, kokain, ali ovaj put u menadžerskoj, PR-obuzdanosti! Laliću sad sve ide od ruke – kao po vazelinu.
Kao što se vidi iz priloženog, pogon svih tih žestokih priča gotovo je bez greške nekakvo biokemijsko gorivo, psiha glavnoga junaka uvijek je intenzivno stimulirana: intermedijski (cyberspace, televizija, radio, glazba, film), kemijski (opijata i sedativa u izobilju), ali i traumatski – neposredna (ratna) prošlost djeluje (da ne spominjemo Thompsonove »gene, gene kamene«!)... Oštrica napada na koncept realnosti međutim nije u bombastičnom glavnom junaku, nego u rasporedu samih pripovjedaka, odnosno u konceptu zbirke. Naime, sve priče osim uvodne iste su kompozicije: sve počinju epilogom koji se čita kao anticipacija onoga što će u priči uslijediti (Bulić se dakako u nekim pričama poigrava s takvim modelom). Taj model čitatelj nakon dvije-tri pročitane priče prenosi na cijelu zbirku, te interpretira Intro (priča Sperma Borisa Beckera) kao epilog cijele storije o Laliću koju nam priče izlažu kronološkim slijedom – kao koban kraj njegova uspona od dalmatinskog provincijalca, preko studentske neimaštine do cyber-novinara. Krajnja priča (5. kolona), međutim, nudi nam drugi mogući kraj ove karijere: beskrupulozan imovinski i socijalni prodor (od paparaca do menadžera!) u srce hrvatske metropole! Uspjeh umjesto pada! I destruktivnost pada s početka i moć uspjeha s kraja vrhune u hardcore-scenama seksa, i one stoje u očiglednu međuodnosu: u destruktivnoj sceni s početka glavni junak stimuliran je opscenim snimkama tijela i glasa svoje partnerice, koje istovremeno gleda dok vodi ljubav s njom – to ga dovodi u ekstazu u kojoj postaje smrtonosno sadističan. U sceni moćna samopotvrđivanja s kraja glavni se junak stimulira prateći svoje pokrete i pokrete partnerice u zrcalu, glavni je junak pornofilma u kojem on svime upravlja. Kraj i početak knjige, kao i na mikrorazini kraj i početak priče, dovode se, dakle, neprestano u pitanje. Bulić time tematizira, na posredan način, pitanje početka/kraja pripovijedanja/čitanja, kao i pitanje proizvodnje realnosti.

Neven Ušumović

Apendix

Mnogi su nas i često pitali: Šta je to bre Care šimprag? Šta mu ga to dođe, šta, šta?
E, pa deco, ovo je šimprag:



Vidite deco kako je Šimprag nabionakurac ovcu od gipsa!

Post je objavljen 15.09.2007. u 16:04 sati.