Marketing
u>GUNS N' ROSES>
Guns N' Roses američki je hard rock sastav koji je krajem 80-ih
i početkom 90-ih godina svojom glazbom, koja je bila mješavina
rocka, bluesa, punka, glam rocka i heavy metala, nekoliko uspješnih
albuma, spektakularnim koncertima, kao i skandalima i tučnjavama,
osvojio svjetsku popularnost. Danas je Axl Rose jedini preostali
član izvornih Gunsa.Guns N' Roses kalifornijski je hard rock
bend koji su u Los Angelesu u lipnju 1985. godine osnovali pjevač
William Axl Rose, gitaristi Tracii Guns i Izzy Stradlin, basist Ole Beich
(kojega je zamijenio Duff McKagan) i bubnjar Rob Gardner. Ime benda
nastalo je spajanjem dvaju sastava iz kojih su originalni članovi došli:
Hollywood Rose i L.A. Guns.
Priča počinje početkom '1980-ih kada su školski kolege Axl Rose i Izzy
Stradlin iz svoga rodnog grada Lafayette (Indiana) doselili u velegrad Los
Angeles. Godine 1983. Axl i Stradlin osnovali su bend "Rose" koji je kasnije
preimenovan u "Hollywood Rose", a ostali članovi bili su: gitarist Chris Weber,
basist Andre Roxx i bubnjar Johnny Kreis. Godinu dana kasnije razilaze se i
Axl pristupa "L.A. Gunsima", a Stradlin bendu "London", da bi se ponovno 1985.
godine ujedinili pod imenom "Guns N' Roses".
Guns i Gardner napustili su bend iste godine, a njih su zamijenili poznanici
McKagana: Saul Hudson - Slash (lead gitara) i Steven Adler (bubnjevi), koji
je prije svirao u Road Crew. S tom postavom počinju osvajati publiku i iste
godine izdan je i album u vlastitoj limitiranoj (10.000 primjeraka) produkciji
"Live ?!*@Like A Suicide" na kojem su bile i dvije obrade drugih bendova i
dvije autorske pjesme. Nekoliko godina nakon izdavanja ovog albuma, otkriveno
je da su Gn'R snimili sve četiri pjesme u studiju, ali su dodali zvuk publike da bi
se stvorila atmosfera uživo.
Godine 1986. poznata izdavačka kuća Geffen Records ponudila je sastavu
ugovor (istodobno je otvorena i suradnja s nezavisnom produkcijskom kućom
Uzi-Suicide). Krajem srpnja 1987. godine izlazi Apetite For Destruction, koji u
početku nije bio dobro prihvaćen i s coverom koji je izgledao kao scena silovanja.
Nakon toga cover je promijenjen, a izvorni je postao raritet i vrijedan kod sakupljača.
No ni nakon toga prodaja nije zabilježila osjetan porast, sve do objavljivanja
videospota "Sweet Child O'Mine" na MTV-u. U kolovozu 1988. g. album je dospio
na br. 1 US ljestvicu albuma s prodanih 20 milijuna primjeraka. Tako su pjesme s
tog albuma "Welcome to the Jungle", "Paradise City" i "Sweet Child O´Mine" bile
top ten singlova na Billboard charts (listi). Do danas je Appetite For Destruction
prodavan debitantski album svih vremena.
Nakon velike turneje po Sjedinjenim Američkim Državama , u jesen 1988. g. uslijedio
je poziv na Monsters of Rock festival u Europi na kojem su nastupali s ostalim
poznatim grupama kao što su Iron Maiden , KISS i Judas Priest.
Pozornost medija počelo je privlačiti i ponašanje članova benda pod utjecajem
droge i alkohola (McKagan, Slash i Adler), a tijekom Monsters of Rock koncerta
u Velikoj Britaniji poginula su dva obožavatelja za vrijeme skakanja i naguravanja,
međutim Gunsi nisu znali za taj tragičan događaj do kraja koncerta.
Svejedno je sastav za vrijeme Appetite for Destruction turneje zaradio naslov
"najopasnijeg benda na svijetu".
Pjesma "Welcome to the Jungle" izašla je na soundtracku za film The Dead Pool,
petom filmu o inspektoru Harryu Callahanu poznatijem kao prljavi Harry (Dirty Harry).
Iste godine objavljen je G'N'R Lies album, zapravo EP, s četiri pjesme iz '86. g. i
četiri pjesme iz ´88. g. odsvirane s akustičnim gitarama ("Patience", "Used To
Love Her", "You´re Crazy", "One In A Million". Izvorni naziv albuma trebao je biti
Lies! The Sex, The Drugs, The Violence, The Shocking Truth, što nije odgovaralo
izdavačkoj kući. Pjesma "One in a Million" izazvala je žestoke kritike zbog svog
rasističkog sadržaja, a Slash je na koncertima odbijao svirati tu pjesmu jer se i
sam osjećao pogođen s obzirom da je dijete afroamerikanke i židova. Sve to ipak
poremetilo uspjeh sastava i bili su jedini bend 80-ih godina s istovremeno dva albuma
Top 5.
U kolovozu 1989. g. u zračnoj luci Phoenix, Arizona, Izzy Stradlin uhićen je zbog kršenja
javnog reda, a Steve Adler ima problema s prekomjernim uživanjem droge, koji je na
koncu 1990. g. zbog toga i izbačen iz benda. Njega je zamijenio Matt Sorum, bivši
bubnjar grupe The Cult i još se pridružio Dizzy Reed na klavijaturama. To je bilo
teško razdoblje u kojem su nekako prebrodili razne krize i održali četiri koncerta
u Los Angelesu kao predgrupa legendarnim The Rolling Stonesima.
Razdoblje najvećih uspjeha započinje 23. siječnja 1991. g. nastupom na
Rock in Rio-Festivalu u Rio de Janeiru (Brazil) pred više od 260.000 posjetitelja.
Nakon toga počela je u svibnju velika svjetska turneja koja je trajala punih 28 mjeseci.
Gunse su i dalje pratili razni incidenti pa tako i poznati St. Louis Incident, koji se
dogodio 2. srpnja u St. Louisu (Missouri), Axl je skočio s pozornice na obožavatelja
koji je imao nož ili videokameru (podaci se ne poklapaju), međutim svjedoci su
potvrđivali da Axl nikada nije dohvatio tog obožavatelja. No nakon toga Axl se
vratio na pozornicu, optužio osiguranje za propuste i prekinuo koncert.Prekid
koncerta izazvao je pravu buru negodovanja, a neredi su završili s povrijeđenima.
Posljedica svega je bila da je sastav ostao bez kompletne opreme,
a Axl je morao odgovarati pred sudom zbog uzrokovanja teških nereda.
Ovaj slučaj samo je potvrdio loš glas grupe kao skandalozne i nepouzdane,
a i mediji su se okrenuli protiv njih.
Napokon, nakon dugih najava i tijekom turneje 17. rujna 1991. izlaze
Use Your Illusion I i Use Your Illusion II albumi. Ova dva albuma nose
nešto mekši zvuk i neke od najuspješnijih rock balada '1990-ih godina.
Pjesme, odnosno videospotovi "Don´t Cry", "November Rain" [1] i
"Estranged" čine neku vrstu trilogije, koji na kraju nisu napravljeni po
prvobitnoj zamisli zbog otezanja i pomicanja rokova (a i prekida Axla Rosea
sa Stephanie Seymour). Na kraju videospota "November Rain" piše da se
temelji na priči "Without You" objavljenoj u knjizi "The Language Of Fear"
pisca horora Dela Jamesa, inače dobrog prijatelja Axla Rosea.
Ta tri videospota spadaju i među najskuplje ikada napravljene,
a odskaču i svojim trajanjem.
Neposredno prije izlaska albuma Izzy Stradlin napušta bend (navodno
zbog njegovog mišljenja da Gn'R trebaju nastaviti svirati uživo samo po
klubovima, a ne ići na velike turneje i čiste komercijalizacije), a zamjenjuje
ga gitarist Gilby Clarke.
Pjesma "You Could Be Mine" napravljena je za filmski hit iz 1991. godine
Terminator 2: Sudnji dan s Arnoldom Schwarzeneggerom u glavnoj ulozi
i u videospotu se izmjenjuje nastup Gunsa sa scenama i brojnim efektima
iz filma.
Godine 1992. Gn'R nastupaju i na Freddie Mercury Tribute Concert izvodeći
"Paradise City" i "Knockin' on Heaven's Door", Axl i Queen izvode "We Will
Rock You" i neponovljiva "Bohemian Rhapsody" u duetu Axla i Eltona Johna.
Iste godine na MTV Video Music Award Elton John pratio je Gunse na glasoviru u
pjesmi "November Rain".
U kolovozu 1992. za vrijeme miniturneje s heavy metal bendom Metallica na
Montreal´s Olympic Stadiumu, frontmen Metallice James Hetfield pretrpio je
opekline prišavši preblizu pirotehnici. Metallica je otkazala svoj dio nastupa,
Gn'R su trebali odraditi svoj dio, ali su izveli svega nekoliko pjesama, Axl se
izvlačio na probleme s glasom i, naravno, opet su nastali neredi. Na koncertu
u Tokiju snimljeni su materijali za DVD na kojima su, među ostalim, izvrsne
solo dionice Soruma i Slashova solo izvedba teme iz filma The Godfather .
Povijesna turneja završila je u Buenos Airesu (Argentina), 17. srpnja 1993.
nakon gotovo tri godine i više od 200 nastupa. Posljednji nastup u Buenos
Airesu bio je i posljednji zajednički nastup najuspješnije postave Guns N' Rosesa.
Sweet childe of mine:
JOŠ SLIKA:
Slash:
Slash1:
Slash2:
Axl:
Axl & Slash:
METALLICA
Metallica je iznimno uspješan američki thrash metal sastav, aktivan od ranih 1980-ih.
Nakon sticanja vjernih slijedbenika tijekom svoje uloge u razvoju Thrash metala u
osamdesetima, sastav je uspješno proširio publiku u 1990-ima, stičući pritom brojne
nove obožavatelje. U skladu s tim, sastav je postao komercijalno najizloženiji primjer
metala tijekom većine tog desetljeća. Međutim, ogromni porast u njihovom
komercijalnom uspijehu je bio popraćen stilskim promjenama koje su neke njihove
dugotrajne obožavatelje potakle na optužbe o komercijalizaciji.
U 2003. Metallica je izdala St. Anger, zbirku najagresivnije glazbe koju su napisali
desetljeća, o kojoj mišljenja i kritike jako variraju, dok je komercijalni uspjeh vrlo
ograničen.
Metallicu su 1981. godine u Los Angelesu, Californiji osnovali bivši tenisač Lars Ulrich
iz Gentoftea, Danske, i gitarist i vokalist James Hetfield iz Downeya, Californije, koji su
se sreli nakon što su nezavisno objavili oglase u Američkom časopisu
"The Recycler". Bassist Ron McGovney također iz Downeya, Californije,
je bio uz njih originalni član, dok je sastav koristio par prolaznih gitarista,
kao Brada Parkera i Jeffa Warnera, tijekom sastavljanja četveročlane postave.
Naziv sastava je smišljen kad je bubnjar Lars Ulrich pomagao prijatelju Ronu
Quintani izabrati ime za svoj novi časopis sa svrhom promocije metala.
Quintana je smislio naziv Metallica, ali je Lars brzo smislio novi i zadržao
taj za sastav kojeg je nedavno započeo s Jamesom Hetfieldom.
Početkom 1982. Metallica je snimila "Hit the Lights" za prvu kompilaciju pod
nazivom "Metal Massacre". Gitarist Lloyd Grant je doveden zbog solaža na
pjesmi, ali nikad nije bio puni član sastava. U potrazi za stalnim glavnim
gitaristim, Ulrich je objavio oglas u lokalnim novinama. Dave Mustaine, iz
Huntington Beacha, Californije, gitarist iz sastava Panic, se javio i pri dolasku
započeo testiranje. Ulrich i Hetfield su bili toliko zadivljeni njegovim
instrumentima da su ga odmah pitali da uđe u sastav . Tijekom idućih mjeseci
sastav je snimio demo No Life 'Til Leather, koji je ubrzo privukao pozornost
diljem obližnjih poklonika metala. Tada je već u sastavu svirao basist Cliff Burton,
iz Castro Valleya Californije, namamljen iz svog sastava Trauma, u zamjenu za
preseljenje ostatka članova sastava u San Francisco.
Nakon dolaska u El Cerrito, Grofovije Contra Costa, California (preko puta zalijeva
od San Francisca), sastav je ubrzo stekao znatnu pratnju na Bay Area Thrash
sceni, putem širenja vijesti te nastupa uživo. U 1983. Metallica je otputovala u
New York na nagovor tamošnjih promotera Jona i Marshe Zazule, a nakon prvih
par nastupa sastav je potpisao ugovor sa Zazulinom novom diskografskom
kućom, Megaforce Records, koja je izdala njihova prva dva albuma. Ubrzo nakon
dolaska u New York, Mustaine je otpušten zbog sukoba s ostalim članovima
(nadmetanja s Jamesom na području popularnosti, fizičkih sukoba s ostalim
članovima i sl.) i teškog alkoholizma te drugih ovisnosti. Kirk Hammett je pozvan
iz Exodusa da ga zamijeni. Mustaine je kasnije nastavio svoju karijeru osnovavši
Thrash Metal sastav Megadeth.
Metallicin prvi album, Kill 'Em All, je postavio primjer koji su pratili tijekom 1980ih,
predstavljajući Jamesov "heavy" glas te njegovu agresivnu ritam gitaru. Godinu
dana kasnije, njihov slijedeći album, Ride the Lightning, proširio je i usavršio
njihov stil s dužim pjesmama koje su predstavljale i instrumentalne i liričke
kompozicije koje su se izdizale iznad mladenačkijih pjesama na albumu Kill
'Em All. Možda najznačajnija odrednica Ride the Lightning-a je bio dodatak
pjesme "Fade to Black", sporije, unutarnje pjesme koja se bazirala na mislima
čovjeka koji pomišlja na samoubojstvo. "Fade to Black" je bila prva takva
pjesma u slijedu koji će kasnije sadržavati "Welcome Home (Sanitarium)" i
"One". Dodatak ovih sporijih, introspektivnih pjesama je razlikovao Metallicu
od drugih Thrash Metal sastava, od kojih su najznačajniji bili Anthrax, Slayer
i Megadeth.
Neki su smatrali osnivanje Metallice direktnom reakcijom na dominantnu
Rock'n'Roll glazbu ranih 1980ih. Inspirirani sastavima kao što su Motörhead,
Diamond Head (Metallica je zapravo sebe i svoj stil uspoređivala s kombinacijom
legendarnosti Diamond Heada i stila Motörheada, humoristički tvrdeći da su
dvije glave (head) bolje od jedne.) i Saxon, takozvanim Novim Valom Britanskog
Heavy Metala kao i hardcore punk sastavima kao što su Misfits i Discharge,
Metallica je težila razbijanju utjecaja Soft Metala na obožavatelje Heavy Metala.
UNFORGIVEN II
JOŠ SLIKA:
James Hetfield:
Kirk Hammlet:
Burton:
Lars Urlich:
Znak:
IRON MAIDEN
Iron Maiden, danas sinonim heavy-metala, osnovan je 1975. Njegov osnivač Steve Harris, osim frontmena ima i ulogu basista, uz gitariste Adriana Smitha, Dave Murraya i Janicka Gersa, bubnjara Nicku McBraina te pjevača Brucea Dickinsona. Ukupno su izdali 25 albuma, od toga 5 live-albuma, 5 best of, 14 studio i jednu PC-igru (Ed Hunter) s nekim njihovim izvedbama. Njihova maskota, Eddie, ne može se svrstati niti u jednu skupinu "čudovišta". Izgledom podsjeća na spoj kostura i zombija.
Dugačak put do današnjeg sastava Iron Maidena je započeo davne 1975. godine, kratko nakon što je basista Steve Harris otišao iz benda Smiler. Razlog tomu je bio što se Harrisovim kolegama nisu svidjele njegove pjesme. Naziv za novi bend je Harrisu pao na pamet prilikom gledanja filmske adaptacije Man in the Iron Mask. Naziv Iron Maiden označava srednjevjekovnu spravu za mučenje.
Steve Harris i gitarist Dave Murray su dan danas najstariji članovi benda, prisutni gotovo od samoga početka. Bend je imao dvanaest različitih sastava u 70im godinama. Iako je Iron Maiden bio pod enormnim utjecajem nekolicine bendova kao što su Deep Purple, Led Zeppelin, Black Sabbath, UFO, Yes, Wishbone Ash, Apocalypse, Queen te Judas Priest, njihova najranija ostvarenja nesumnjivo nalikuju na punk.
Pravi Iron Maidenov uspjeh počinje 1978. godine kada se Harrisu i Murrayu pridružuju vokal Paul Di'Anno te bubnjar Doug Sampson.
U to vrijeme Iron Maiden postaje prava senzacija u engleskim heavy metal krugovima. Bend svira već tri godine i skuplja popriličnu količinu lojalnih fanova, no još nemaju snimljen niti jedan album. To se mijenja na staru godinu 1978., bend snima jedan od najpoznatijih demo albuma u povijesti hard rocka, The Soundhouse Tapes. The Soundhouse Tapes čine četiri pjesme, a svih 5000 primjeraka biva prodanu u roku od nekoliko tjedana. Kasnije se The Soundhouse Tapes može pronaći pod enormnom cijenom od nekoliko tisuća dolara, sve do ponovno izadnja 1996. godine. Dvije pjesme na demo albumu, "Prowler" te "Iron Maiden" dostižu prvu poziciju britanske metal ljestvice.
Nakon izdavanja albuma Iron Maiden 1980. godine, bend uživa veoma velik komercijalan uspjeh i ubrzo se pridružuje najpoznatijim bendovima NWOBHMa (New Wave of British Heavy Metal). Iron Maiden se te godine pridružuje bendu KISS na njihovo Unmasked turneji. Poslije turneje, Dennis Stratton biva izbačen iz benda zbog razmirica. Tada se bendu pridružuje Adrian Smith.
1981. godine bend izdaje svoj novi album pod nazivom Killers. Tek dvije pjesme sa toga albuma su rađene konkretno za njega, dok su ostale uglavnom Iron Maidenovi prijašnju uratci.
Kao i kod mnogih drugih bendova, i u Iron Maidenu je bilo velike konzumacije alkohola. Kakogod, većina članova nije koristila nikakve druge supstance, iznimka biva pjevač Paul Di'Anno koji ima problema sa ponašanjem, uzrokovan uzimanjem kokaina. Baš u vrijeme kada Iron Maiden doživljava uspjeh i u Americi, performanse pjevača opadaju, a 1981. ga zamjenjuje bivši Samsonov pjevač Bruce Dickinson.
Od samoga početka Dickinson ne pokušava impersonirati Paula Di'Annoa već slijedi svoj stil. Prije Dickinsonova dolaska, legendarni DJ Tommy Vance mu je savjetovao da se ne pridružuje Iron Maidenu, no ovaj ga ignorira. Dickinson debitira 1982. izlaskom albuma The Number of the Beast koji se svrstava među klasike heavy metal žanra. Album biva uspješan u cijelome svijetu, a najuspješnije pjesme su "The Number of the Beast", "Run to the Hills" te "Hallowed Be Thy Name". Bend po drugi puta ide na svjetsku turneju, ovoga puta posjećuju SAD, Kanadu, Japan i Australiju. Turneja postaje prepoznatljiva po kontroverzi sa strane religijskih skupina, koje tvrde da je Iron Maiden sotonistički bend. Optužbe su se uglavnom vrtjele oko pjesme "The Number of the Beast", a Steve Harris osporava optužbe tvrdeći da je ista pjesma bazirana na njegovom snu. Optužbe se unatočn tome nastavljaju. Skupina krščanskih aktivista uništava Iron Maiden ploče (uključujući one od Ozzya Osbournea) zapalivši ih. Ono što ne idu u ruku aktivistima je činjenica da je jedan od članova benda katolik, Nicko McBrain, a on sam ne vidi nikakvih problema u pjesmi.
Iron Maiden se 1983. vraća snimanju studijskih albuma, te u samo nekoliko godina naredaju čak četiri albuma, Piece of Mind, Powerslave, live album Live After Death te Somewhere in Time kod kojega se ističe uloga gitariste Adriana Smitha.
666 - number of the beast:
JOŠ SLIKA:
Buce Dickinson:
Maideni:
Basist:
ARCH ENEMY
Arch Enemy, najpopularniji ekstremni metal bend sa ženskim vokalom, nije dugo čekao da se vrati na scenu nakon uspješnog “Anthems Of Rebellion”-a. Već slijedeće godine uslijedio je EP “Dead Eyes See No Future”, a zatim u julu 2005te šesti po redu studijski album benda. Strepnja pred album je bila opravdana, da li će i Arch Enemy u potpunosti otići putanjom kojom su otišli nekada melodic death kolege Soilwork i In Flames ili će nastaviti s nešto modernijim pristupom nositi iza Dark Tranquillity-a barjak geteburške melodične death metal škole?
Dvominutna uvodna gitarski orjentirana instrumentala ‘Enter The Machine’ nas uvodi u najnoviji album Arch Enemy-a, u maniru: polako, lagano i melodično. Odmah se nastavlja na ‘Taking Back My Soul’ u kojoj se već na početku primječuje šta je to danas sve Arch Enemy – virtuozno melodični gitarski dueli, pomalo moderniji pristup (pogotovo u preispoliranom produkcijskom smislu), brzi thrashy riffovi, precizna i po potrebi ubitačna ritam sekcija i jedan od najbljih od najboljih ekstremnijih ženskih vokala današnjice. Povremeno tu i tamo bude prisutan poneki efekt na Angela-inom glasu, poprilično bespotrebno što se mene tiče, jer cura growla bolje od nekih muških vokala, ali s druge strane, danas malo koji bend koji je iole postao popularan ne koristi poneki efekat procesuirajući ponekad (ili stalno) vokalne dionice, pogotovo kad je moderniji melodic death u pitanju. U pjesmi ‘Taking Back My Soul’ mora se spomenuti i gostovanje Gus G-a sa solažom, koji je kasnije kad je Christopher napustio bend uletio kao privremeni gitarista na turneji.
Nova himna i megahit za fanove benda, ekstremnijeg metala i melodic deatha, u maniru ‘We Will Rise’ (iako muzički najbliža ‘Ravenous’-u sa “Wages of Sin”-a) zove se ‘Nemesis’. Sasvim sigurno u pitanju je pjesma koja nosi ovaj album, koja će postati neizostavni dio setlista na narednim koncertima benda. U dvije riječi: zarazna ložiona!
Primječuje se da bend voli ponekad i nešto mazuti – uvodni riff kod ‘My Apocalypse’ koji se i u refrenu ponavlja. Znam da sam ga negdje već čuo, ali do sad nisam uspio povezati tačno gdje; ko zna možda su i sami od sebe maznuli pa malo preradili, ali sigurno ovako nešto jako, jako slično smo već imali prilike negdje čuti…
Mračni i sporiji početak ‘Carry The Cross’ (početni efekat na vokalu pomalo nervira, kao i u ostalim pred-refren dijelovima pjesme) prerasta u klasičnu melodic death metal pjesmicu u maniru Arch Enemy-a. ništa specijalno, ali ipak nekako zarazno, vrlo moguće da će i ovu nešto “sporiju” pjesmu ubuduće odabirat na live svirkama, jer osječa se samim slušanjem da bi uživo bila još 10 puta bolja. Doduše i najgluplja pjesma bi bila dobra uživo kad je za vokalom Angela, po mogućnosti dobro osvjetljena :-)
I Am Legend/Out For Blood’ je u suštini najbolja pjesma na albumu, iako nema onu hitičnost i himničnost ‘Nemesis’-a. U pitanju kompleksnija numera s dosta promjena tempa, od sporijeg uvoda pa do najbržih i nažešćih momenata albuma s dionicom bastbeata s tim da naravno ne fali ni karakterističnih catchy dijelova. Ubjedljivo moj lični največi favorit na albumu!
Za sve ljubitelje modernijeg pristupa metalu slijedi ‘Skeleton Dance’. Početni pozadinski synth zvukovi podsječaju na one lude zvuove koje su proizvodili Prodigy u najboljim danima. Vrlo lako bi Arch Enemy u budućnosti mogao otići ovom modernijem ekstremnom metalu, koji je ipak poprilično daleko udaljen od melidic deatha, ali i dalje sa dobrim gitarskim dionicama.
Instrumentala ‘Hybrids Of Steel’ nam donosi Arch Enemy u malo drugačijem svjetlu. Večim svojim dijelom pjesma podsječa kao da je u pitanju nekakva numera gitarskog virtuoza (slušajući ovu pjesmu konkretno imam sliku Satriania,a prva solaža objšnjava i zašto – pljunuti Satrianiev stil!). Dakle, dečki i cure, mi jesmo ekstremni metal bend, ali tehnički smo jako dobro potkovani, evo vidite; to je uglavnom smisao pjesme. Zavalite se i divite se kako se braća Amott igraju sa solažama, uz pratnju sjajne ritam sekcije.
U ‘Mechanic God Creation’ vidimo Arch Enemy u eksperimentu s nekim orijentalnim aranžmanima, podsječajući pomalo na Nile. Na žalost večem dijelu pjesme pomalo nedostaje brzine i tempa da bi bila zanimljivija, jer ipak traje 6 minuta bez nekih ozbiljnijih promjena, osim u zadnjoj minuti, kada se ko malo zakuha po tom pitanju.
‘Machtkampf’ nakon sporije prethodnice, dolazi kao pravo osvježenje. Virtuozne brze solaže se isprepliču s bržim thrasherskim riffovima s tim da su nekako odnjele Angelu u drugi plan. ‘Slaves Of Yesterday’ možete shvatiti kao Angelinu ličnu poruku u prenesenom značenju svim onim fanovima koji su ostali na Axelsson-ovom periodu bend, ali objektivno u pitanju je prosječna numera benda koja zatvara album i koju ćete nakon 5 minuta zaboraviti da ste ikada slušali.
Imajući sve ovo gore napisano na umu, bilo pozitivno ili negativno, na kraju se još jedna bitna stvar mora dodati. Album je vremenski poprilično ograničen, tj. slabo ćete nešto više otkriti u njemu nakon daljnih preslušavanja (ako vas odmah nije osvojio neće nikad!), a vremenom čak postaje monoton. Dakle, za razliku od albuma koji vam vremenom postaju sve bolji i draži, zadnji Arch Enemy na žalost ipak nije takav. Tu možemo tražiti i prave razloge napuštanja jednog dijela kreativne jezgre benda, Christopher Amott-a, pod izlikom da kao nastavlja sa studijima (kako da ne, niko mu nije popušio tu foru!) pa pomalo “all for one, one for all” gubi na smislu... Bend je u međuvremenu regutovao fanovima nepoznatog Fredrik Ĺkesson-a kao novog stalnog gitaristu benda. Kakva je budućnost Arch Enemy-a s njim, a bez Christophera, ostaje da se vidi, ali večina fanova (kritičara pogotovo) je krajnje skeptična… I dalje je bend između melodic deatha i modernijeg ekstremog metala (da ne budem brutalan pa kažem metalcora heh), možda sada više melodic death nego na prošlom albumu, ali skepsa ponovo raste i po tom pitanju, imajući na umu neočekivanu promjenu u bendu koja je blago rečeno sviju šokirala…
My Aocalypse:
JOŠ SLIKA:
Arch Enemy:
Arch Enemy1:
Oni:
Post je objavljen 15.09.2007. u 16:03 sati.