-Amanda, ustani!-drekne nečiji glas, i nešto me udari po obrazu.
-Ok, evo za pet minuta.-rekla sam i okrenula se na drugu stranu.
-Ne za pet minuta, odmah!-drekne Maggie i poškaklja me nečim po tabanima.
-Maggie, goni se. Melissa, daj joj reci!
-Mel nije tu.-reče Ophigeniya.-Otišla je na doručak.
-Ophigeniya, skloni to čudo od mene.-vrisnula sam pokrivši se preko glave jer me Maggie škakljala po vratu.
-Daj, Am, diži se, danas idemo u Rosemary. Sjećaš se? 25. studeni, dan za polazak u Rosemary, party, zabava i tako to. Ustani se!
-Ok, ok.-promrmljala sam i uspravila se u krevetu. Tad sam vidjela da Maggie u ruci drži metlu.-Što ti je to?
-Ah, tvoj Nimbus.
-Što ti radiš s mojim Nimbusom?
-Malo sam letila.
-Letila? Zašto si letila?
-Što te briga?! Nimbusu se nije ništa dogodilo, savršeno je dobro. Samo sam ga malo posudila, neću ga pojesti!
-Aha.-promrmljala sam i legla natrag u krevet.
-Amanda Harrison, ako se odmah ne ustaneš zakrenut ću ti vratom. Polazimo za sat vremena, a ti još nisi ni doručkovala.
-U redu, Margaret Ann Riddle, ustala sam se!-promrmljala sam glavom zabijenom u jastuk. Čula sam kako Ozzie kikota. Mogla sam već zamisliti Maggieno lice i paru kako joj suklja iz ušiju.
-Znaš da mrzim kad me zoveš punim imenom.-reče ona samo i gurne Nimbus pod moj krevet. U sebi sam se tiho nasmijala.
Maggie je u potpunosti imala pravo, trebala sam se ranije ustati. Stojala sam ispred ogledala, raščupane kose i još u pidžami, trljajući zube. Maggie je nanosila sjajilo na usne. Bili smo se vratili s doručka, a ja sam bila glavna atrakcija, sva neispavana i s podočnjacima veličine kineskog zida. McWayneica je prošla pored mene i zamalo mi otkinula glavu, i to pogledom. No nije mi mogla oduzeti bodove, kao ni Proux, jer nigdje u školskom pravilniku ne piše da ne smiješ biti u pidžami za vrijeme doručka. Baš sam bila navlačila pelerinu i to onu najtopliju koju imam jer vrijeme vani je prijetilo snijegom, kad se iz naše spavaonice začuo vrisak. Brzo sam poletjela tamo sva upetljana u pelerinu.
-Što se događa?-upitala sam. Sve cure su bile u spavaonici: Ozzie, Melissa, Maggie i... Ophigeniya koja se grčila na podu i ispuštala zvukove gušenja.
-Što joj je?-vrisne Maggie.
-Ne znam.-reče Ozzie i priđe Ophigeniyi.-Mislim da... Mislim da ima još jednu viziju.
U tom trenu Ophigeniya se trgne i padne na pod. Izgledala je premoreno, oči su joj bile izgubile onaj poznati sjaj i sad su postale sive, kosa joj je bila raščupana, a glas promukao kad je zahripala:
-Vode...
Mel je brzo poskočila i nasipala joj vode iz vrča što ga je držala na svom noćnom ormariću.
-Što je bilo, Ophigeniya?-upitala sam.-Što si vidjela?
Ona me gledala jedan dugi trenutak. Zatim je pogledala i ostale cure kao da se odlučuje što da nam kaže.
-Mayu.-reče naposljetku.-Vidjela sam Mayu.
-Mayu?-upita Maggie.-Mayu Courage?
-Da, nju. Poznaš li ijednu drugu?
-Pa ne...-reče Maggie polako kao da je se boji.-Gdje je bila?
-Bolje pitanje je s kim je bila. S lordom Voldemortom! S njim sam ju vidjela. Stojali su na nekom groblju, a iza njih se prostirala visoka i velika kuća. Bila je sva obrasla u bršljan i mahovinu, ali bila je jako velika. I jako tamna. Neka crna bogataška kuća.
-Pa što su Maya i lord Voldemort tamo radili?-upita Melissa.
-Otkud da ja znam?-vrisne Ophigeniya.-Stojali su tamo i nešto pričali. I onda ju je Voldemort poljubio u čelo i Maya se nasmiješila. I onda... Onda je došla ta neka žena. Sva u crnom i vrisnula je na nju, a Voldemort joj je odgovorio:
-Bella... Bellatrix, molim te, smiri se.
A ona je nasrnula na Mayu i tad... Tad je sve nestalo, a ja sam ponovno bila tu, u spavaonici.
Pogledala sam u Maggie, a ona je izgledala užasnuto. Nikako nisam mogla razumjeti što se događa u njezinoj glavi. Pogledala sam tad i Melissu i Ozzie, a one su izgledale zbunjene i preplašene u isti mah, baš kao i ja.
U tom trenu netko bane u spavaonicu:
-Hajde, idemo!-reče Isabell.-Vrijeme je za polazak.
Rosemary je bilo mjesto kao s razglednice. Male, seoske kućice tiskale su se jedna do druge sa sivim krovovima i prozorima obojenima u raznolike boje; crvene i zelene, ljubičaste, žute i kojekakve druge. Bilo je i mnoštvo trgovina: Williamova kuća zabave, Potreptštine za školske dane gospođe Malcolm, Dućan psina gospodina Globusa, Pelerine madame Elise i mnoge druge, a tu i tamo bi izvirio i pokoji kafić. Najpoznatiji za učenika Rosewhitea bio je Čarobni kotlić, a onaj u kojeg su zalazili ljubavni parovi, kao što su Michael i Leda ili Marco i Amber ili možda Dante i onaj njezin zgodan tip sa stranim naglaskom, bio je Luna. Ipak, ono što me najviše začudilo bilo je kad sam Mayu vidjela kako zalazi u onu gostionicu na kraju Rosemaryja, gostionici je ime bilo Troglava psina, a svima je bila poznata kao okupljalište kojekakvih stvorova zla diljem zemlje.
Pogledala sam u Maggie i Melissu, no one nisu bile primjetile Mayu. Bile su previše zabavljene poštom pokraj koje smo prolazile i oko koje se širio neugodan vonj, vjerojatno zbog sova.
Melissa, Maggie i ja smo posjetile Dućan psina gospodina Globusa gdje se Maggie opskrbila svim mogućim potrpštinama za njezino izazivanje nevolja, svratile smo i u Potrepštine za školske dane gospođe Malcolm gdje je Mel pod hitno morala kupiti novo pero. Ja sam za to vrijeme odvukla Maggie u Williamovu kuću zabave odakle smo izašle punih ruku, posvuda iz pelerine virile su nam čokoladne žabe, grah sveukusnjak, ušečerne lizalice, čokolade s karamelom i malene tortice od bundeve. Na kraju smo otišle u Čarobni kotlić i naručile tri velike krigle pivoslaca.
Sat vremena poslije susrela sam Daniela. Prošetali smo se, a on mi je rekao da bi me volio odvesti na neko tajno mjesto. Uskoro smo izašli iz sela, a put je vodio pokraj nekog imanja obraslog u korov i ograđenog žičanom ogradom, tamo u daljini bila je šuma, a ispred nje velika livada. Daniel me vodio baš na tu livadu. U sredini je bilo veliko razgranato stablo. Grane su mu bile gole jer već je bio kraj mjeseca studenog. Ispred tog stabla nalazio se veliki panj, a ako biste se okrenuli prema jugu u vas bi sjalo slabo sunce, a vi biste, tamo u dalekoj onoj daljini, vidjeli stijene i kamenje i more kako se propinje i pjeni. Mogli ste osjetiti onaj poznati slani miris i čuti kako valovi pjevaju svoju pjesmu, ili su to pjevale sirene i Neptunove princeze. Pjesma je bila tako meka i nježna, kao da slušate more kako pjeva tužnu baladu. Daniel me zagrlio.
-Kako si otkrio ovo mjesto?-upitala sam ga nakon nekoliko minuta tišine.-Prekrasno je.
-Bilo je to sasvim slučajno, kad sam tek prvi put došao u Rosemary. Uvijek volim rado doći ovamo, potpuno te smiruje kad tako gledaš u more.
Kimnula sam glavom i opet zašutjela. Imala sam osjećaj kako je ovo onaj trenutak kada bih trebala Danielu spomenuti Božićni bal. Bal se trebao održati za mjesec dana, bilo je pravo vrijeme da mu to spomenem.
-Daniele!-rekla sam mu tiho.
-Molim?
-U vezi Božićnog bala...
-Da?-upita on, a glas kao da mu je odavao nekakvo zgražanje i nesigurnost.
-Želiš li ti...-počela sam, a on me prekine:
-Pst... Samo tren... Mislim da netko dolazi!
-Molim?-upitala sam.
-Netko dolazi! Brzo!
Tad je odnekud iz pelerine izvukao srebrni plašt i zaogrnuo nas.
-Što je to?-upitala sam.
-Plašt nevidljivost. Pst! Šuti! Čuješ li glasove?! I korake?!
I zbilja, tad sam čula... Netko je govorio i približavao se proplanku. Tamo na rubu šume pojavile su se dvije pojave. Jedna muška, a druga ženska. Došle su na proplanak zavijene u crne pelerine. Žurili su. Kad su vidjeli da nikog nema, došli su u sjenu onog drveta. Daniel i ja smo se odmakli pazeći da ne proizvedemo neki glasan zvuk po kojem bi nas prepoznali. Tad su skinuli krinke s lica. Muška osoba je bila visoka i mršava, blijeda u licu. Nosa i ustiju kao da nije imala, umjesto nosa imala je samo dva malena proreza, a usana nije imala, oči tom stvoru bijahu crvene kao krv koju je ta spodoba tako često prolijevala. Prsti mu bijahu dugi, lopovski, a među njima je prevrtao štapić. Taj stvor bijaše, glavom i bradom, i svim ostalim dijelovima tijela, lord Voldemort. A ona ženska osoba bijaše... Bijaše... Maya Courage. Zinula sam od zaprepaštenja. Znači da je Ophigeniya imala pravo...
-To je... To je... lord Voldemort.-čula sam kako je prošaptao Daniel. Glas mu je odavao zbunjenost i začuđenost, ali nikako strah. To me zbunilo. Zar ga se ne boji?
-Radije šuti!-prošaptala sam.
-Maya, ovo nikako nije dobro mjesto da se sastajemo.-reče Voldemort.
-Preostaje li mi išta drugo? Iz Hogwartsa sam morala otići. A ovdje je sigurno. Tko će pretpostaviti da bi lord Voldemort došao u SAD?
-Mislio sam da nije sigurno zbog tebe. I u Americi znaju tko sam ja. A uostalom, tu je i moja kći, Maggie. Ne bi bilo dobro da ona sazna... Znaš već što. Osim toga, tu je i ona Lujiza Brown.
-Što imaš protiv Lujize? Obavlja svoj posao gotovo jednako dobro kao i ti. A uostalom, tu je i njezina kći Amanda Harrison. Protiv nje bi mogao imati štošta, zar ne?
-Što misliš, kad bih ubio malu Harrisonicu, bi li mi draga prijateljica Lujiza bila zahvalna?
-Ne znam, ali radije ne bih dirala u Amandu.
-Zašto ne? Nije ti valjda prijateljica?
-Ne, naravno da ne.-reče Maya smeteno.-Zašto bi mi bila?
-Takvu te volim.-nasmije se lord Voldemort i poljubi ju u čelo.
Tad se odnikale stvori neka druga ženska osoba, zavijena u crnu peleirnu.
-Tako dakle!-vikne ona skinuvši krinku.
-Bellatrix!-reče lord Voldemort.-Otkud ti ovdje?
-Samo sam svratila, Gospodaru.-nasmije se ona.
-Uhodiš li ti to mene?
-Ja Vas? Nikada, Gospodaru. Nikada! Ah, mlada Courageica! I sumnjala sam da se s njome sastajete.
-Što li ti, Bella, imaš protiv mene?-vrisne na nju Maya.
-Zašto misliš da bih ja imala išta protiv tebe?-reče Bellatrix s visoka.-Zar zaista misliš da se cijeli svijet vrti samo oko tebe?
-Bellatrix!-reče lord Voldemort.-Jesi li ti to mene uhodila da vidiš u kakvom sam ja odnosu s Mayom Courage?
-Ne, Gospodaru. Nikada. Ja već znam u kakvom ste vi odnosu.
-Zbilja?-upita Maya ironično.
-Naravno da znam. Zna to već cijela Velika Britanija. Što misliš zašto je Maya morala otići iz Hogwartsa? Zato što ona nije Maya Courage. Maya Courage pohađala je školu prije više od pedeset godina. Maya Courage bila je moja najbolja prijateljica. Naravno da znam u kakvom ste odnosu, Gospodaru. Maya Courage je vaša ljubavnica.
p.s. Malo duže mi je trebalo za novi post, ali to je zbog škole. Ispričavam se, nije moja krivnja. Poprilično sam zauzeta, nova škola, novi prijatelji, novi profesori... Trebalo mi je malo da se snađem. Kako vididte, sredila sam linkove. To su ljudi koje sada čitam i čije blogove obavezno pratim. Nadam se da vam se post sviđa! Pusa
Post je objavljen 14.09.2007. u 21:47 sati.