...sijedim na rubu ceste i gledam u visinu...nebo vrishti crvenom bojom kroz daljinu...jeka je pokrila sve krovove i prozore,sve ljude i zidove...vlakovi jure kroz shumu i utrkuju se s nechujnim stablima...osjeti registriraju brzo: vlak-stablo,stablo-vlak,vlak-stablo...ja samo sjedim tiho i skroz nechujno,polako...
...nadam se...a nadam se chesto...nadam se boljim ljudima,bistrijim mislima,vechim planinama i jachim osijechajima...jednog che dana na svijet pasti barshunasta,prozirna pauchina i uchinit che ga bezbolnim...tada che,sigurna sam,vlak korachati zajedno s shumom,ukorak jednako,bez buke...ostali to ne znaju...odrasli to ne znaju,,,oni zato prolaze brzo i gore tek navrate na tren...pogledom dotaknu crveno nebo i samo se vrate dolje...u blato...korov...opet su jednaki,isti i tupi...koraci su im jednolichni i hladni...
...pada noch i grad na trenutak zaboravlja svoje uzurbane misli...ceste su hladne i mokre,uspavane...ne josh zadugo...ja znam da to neche bit josh dugo...jednog dana neche biti suza,tuga che zaspati zauvijek,a mali che ljudi zaboraviti dosadne korake...i nechu sada opet rechi da sjedim na cesti medju gomilom i da jednostavno znam da che jednog dana nestati zlo,kao snom odspavano i jutrom odneseno...ne,ja nechu sjediti...ustat chu se i potrchati za vlakom...moj osmijeh moze puno toga odgoditi,zaboraviti...crveno nebo i visoki jablanovi,shum tihe vode i voz vlaka prema zivotu...tako zamishljam nebo...
...
Post je objavljen 14.09.2007. u 22:09 sati.