Marketing
Fighter
Oduvijek sam bila borac. Učila sam od malena kako žena treba biti borac, snažna, sposobna, optimistična, učila sam od Nje.
Život joj nikad nije bio lagan, ali ona nije odustajala. Borila se kako je znala i umjela, sa svim nedaćama koje su je pratile. Moram li napisati koliko joj se divim?
Tada to možda nisam znala, kad sam bila manja. Imala sam svojih dječjih briga, a ona me svojima nije željela opterećivati.
A onda je jednog dana samo otišla...onu njenu suzu nikad neću zaboraviti...kako je kliznula dok je ona spavala jako dubokim snom.
U tom trenu znala sam da se i dalje želi boriti, ali činilo se da je Bog odlučio drugačije.
"Tvoja misija na Zemlji je završena, Marija, oni moraju dalje bez tebe..."
Tisuću zašto, kako dalje, strah i suze...što će biti sa mnom...moji ponori autodestrukcije još su mala cijena koju sam platila u tako teškim trenucima.
Zašto sam se sada, nakon pet godina, sjetila baš toga?
Zbog toga što sam zadnjih dana iskusila neku vrstu straha, osjećaja da sam potpuno sama...nevjerojatan je taj mračni osjećaj koji te usisa cijelog u sebe, oboji svijet u crno i zaglavi misli u slijepoj ulici...učini te tako malenim i ranjivim da je jedino što poželiš sklupčati se ispod toplog popluna i zaspati...zaboraviti...
Mamice, tako mi strašno nedostaješ...
Jako, jako dugo nisam to osjetila. Prethodne dvije godine nisam nikad bila sama jer sam imala izvor optimizma koji me pojio... Zadnjih par mjeseci bila sam u svom svijetu, gotovo kao na drogama, bujala od sreće i ispunjenosti.
Ali rujan je umjesto smirenja mojom kišom donio taj ružan osjećaj...
Zar sam mislila da ću ikada biti normalna? Da će moj život biti normalan?
Ah, šašavice...
Noć je bila prekrasna, shvatila sam da nisam sama...netko meni jako važan uspio je izmamiti osmijeh na moje lice, grliti me kako samo moj najdraži poplun može.
Moj poplun je uz mene i hvala mu na tome :-)
Napokon, postoje stvari na koje možemo utjecati i one na koje ne možemo...
Mudrost je svom snagom pokušati utjecati na one na koje možemo, makar mrvicu po mrvicu, a one stvari na koje ne možemo utjecati...prihvatiti ih upravo onakvima kakve jesu i iz njih izvući najveću moguću korist.
Jer ne možemo birati stvari koje će nam se događati...možemo birati samo način na koji ćemo se suočiti s njima...
Mene su neke stvari uspjele jako potresti, ali odlučila sam biti borac s osmijehom na licu. Borac pun snage, u potrazi za onim vječnim odgovorom na pitanje...where's my home...?
Ako ste uspjeli pročitati moj post do kraja, s nadom da vas nije rastužio 
, imam jedno pitanje:
Koliko biste dali godina mojoj duši iliti koja je moja mentalna dob?
Post je objavljen 14.09.2007. u 16:09 sati.