Slušam... Gledam... Njušim... Osjećam... Mislim...
Što to time se zbiva?
Izazvao titraj membrane u uhu osjet koji zvukom nazivam. I bude taj osjet u misao pretočen i takav upotrebljavan u sklopovima misli mojih.
Izazvala svijetlost u oku osjet koji slikom nazivam i bude takav mišlju tumačen i upotrebljavan u sklopovima misli mojih.
Izazvale čestice zraka u nosu osjet mirisa i bude takav u misao pretočen i upotrebljavan u sklopovima misli mojih.
Dodiri raznih vrsta budu živcima na koži dodirima tumačeni i u misao pretočeni. Takovii će u sklopovima mojih misli upotrebljavani biti.
Sav moj svijet bude u misli moje pretočen i mislima tumačen i mijenjan i slici njegovoj po meni. A misao? Nekako fluidna i nježnija od plina, tumačiti će sav svemir; tumačiti će smisao života; donositi će prosudbe o mome djelovanju....
Sav uronjen u svijet misli svojih, ne mogu se oteti dojmu da to nije stvarnost prava.
Milionima godina stvarani su organi komunikacije sa svijetom, da bi se vrste održale. Stvoren je i sustav prenosa na novorođene jedinke kojim se održavaju vrijednosti zaštite opstanka njihovog. Kako i zašzo? Možda je u ogromnom broju slučajeva opstalo samo ono što je moglo, a to je ono što je takovu zaštitu razvijalo. Čudan odabir kvalitete! Nameće se pitanje autora tog sustava. Trudim se doprijeti i bez neke uslovljenosti i prisila po sebi, tek otvoren sam prihvatu viđenja. I kada vidm neću stati, jer zanm da misli su to moje, a osjećam da svijet stvaran postoji.
I tako ta krhka misao brazdi postojanjem. Iznjedrili je milioni godina opstanka u lancu u kojem sada ja oslušlujem, pogledavam, njuškam, osjećam i mislim.
Genima sam već prenio nastojanja, a možda i poneku sitnu nadogradnju. A što sada to činim? I dalje oko jedno gleda. Gleda ušima, očima, nosom, kožom, mislima. Kao da se sav nastojim pretvoriti u ono nešto što život doziva opstankom. Kao da se pitam za razlog. Ne sebe, već svega, a sve bez ovakova mene i nebi postojati moglo. Nedostajao bi ja, mada ovako malen i neznatno sitan, ali bez mene ta cjelina nebi ta bila.
Nastojim zaustaviti jurnjavu tu. Smirujem se i usredotočujem se na jedno pitanje.... Što ustvari mogu? Ne misao već ja, ovaj stvaran u svijetu stvarnom. Mogu li izaći iz krugova misli svojih? Ne priznati svijet kao misao svoju. Onaj svijet što ni vidjeti se ne može, jer ionako sve je posredno i mijenjano načinom prenosa. Slika je svijetlost što zrače je predmeti. Zvuk je vibracija. Dodir je nemoć nastavka kretanja sve do potiskivanja. Osjećaji su slutnja moći i nemoći, a misao, što prigrlio sam je kao jedinu, ustrajno radi. Bez nje kao da postojao nebi.
Znam, prijatelji dragi, reči čete da je sve to puno jednostavnije. Je, je, znam, ali prihvaćanjem samo te jednostavnosti ulazi se u područje mnogih zabluda. U trenu se naruši odnos sebe prema stvarnosti. Ta mišlju stalno djelujemo, a da to najčešće zaboravljamo.
I na kraju još jdne šetnje mislima svima vam se veselim. Vi ste kao i ja u mislima svojim. Na kratko napuštam misli svoje i pretačem se osjećaj prema vama. Drago mi je da ste ovdje i želim vam puno radosti. Svi smo mi u ovoj veličanstvenoj predstavi života.
Pozdravlja vas sve i voli vaš Mladen i mislim na vas .... :)
Post je objavljen 14.09.2007. u 15:59 sati.