Marketing
Ruža
Ulaz u bivše kraljevsko lovište Stromovku nalazi se tik ispod prozora moje radne sobe. Hodam po tom golemom imanju svakoga dana i bit će da sam zahvaljujući tim dugačkim pesovlasničkim šetnjama daleko uravnoteženija nego što bi to bila da recimo, svakodnevno pizdim u auto-koloni pred letnjanskim tunelom. (Moj glas ZA metro pa makar se zbog podvodnih voda ukrcavali u amfibije).
Najljepše je ujutro. Sve se posloži u nebesku ravnotežu. Stabla, vjetar, voda, ja, tišina. Možeš od nas kalendar da praviš. Čisti New Age.
Keruša trči po suhom lišću među stablima i kosim sunčanim zrakama. Patke se domunđavaju u šašu i lijeno klize po jezeru. Promatram vjeverice i svadljive svrake. Ako mi nije do ljudi, pravim se da ih nema. Park je toliko velik da se ne moramo ni sresti.
Jučer sam primijetila da je među svrakama krenula teška koketerija. Šareni ljepotan oblijeće musavu ženku i komično širi krila, a ona se kao nećka i premišlja. Sa strane još dvojica kavalira čekaju svoju šansu. Ne znam kako to funkcionira sa svrakovljem, jesu li monogamni ili se praskaju kao na Woodstocku, ali nikako ne kužim kako to da sad pred zimu idu raditi djecu?
(Ako netko od vas biologa zna, neka mi javi; starica majka sugerira da možda sada formiraju ‘brakove’).
No, dobro. Gledam ja tako svraku i svrakana i padne mi na pamet:
Gledam ja lastavi lastavicu
Gledam ja jedan drugog miluje
Gledam ja životu se raduje
I sjetim se svoje majke koja uvijek pjeva sevdah dok radi po kući i kako mi je jednom davno, dok je prala suđe, otpjevala ovu pjesmu i rekla: "Zamisli samo kako velika mora biti tuga kada te kao mladu ženu, kao da si stvar, udaju za starca. O tome ona pjeva".
I misao za mislom, svrake i dalje neumorno skakuću, a ja se sjetim Džule, djevojčice Albanke s kojom sam odrasla u Retkovcu.
Džula je bila valjda godinu dana mlađa, imala je tri starija brata koja su s ocem radila u pekarnici u Dubravi, i vrlo neprimjetnu majku koju sam vidjela možda dva-tri puta zirkajući iza Džuline visoke ograde, a koja kuću, koliko je meni poznato, nikada nije napustila. Moja mi je pak majka otkrila da Džula znači Ruža.
Džula je bila fakinka. Nosila je onu prestrašnu 'lokica' frizuru i imala upravo ludo jantaraste mačje oči. Prostačila je, nije izlazila iz traperica, a pušila je ko parna lokomotiva u grmlju oko škole. U osmom razredu zajedno smo snifale tutkalo u olupini TAM-ovog kamiona na rubu naselja. Posljednji put smo se srele na dječjem igralištu gdje sam kao teenage-mama dovela svog dečkića. Ne sjećam se o čemu smo pričale. Nekoliko mjeseci kasnije vidjela sam na rasvjetnom stupu njezinu osmrtnicu. Netko mi je rekao da se Džula ubila. Puškom. Udali su je za starca u Slavoniji. Džula je prvo pobjegla pa su je uhvatili i vratili u Slavoniju. Onda se upucala.
Braću sam još sretala dok sam stanovala u tom dijelu grada. Forsirali su nehaj, vedrinu i nasmijanost. Kužila sam ja običaje, konvenciju i prenemaganje. Džula je bila velika sramota u obitelji i kakti nije zaslužila žalovanje. Ipak, bilo mi je čudno kako tako mladi dečki, inače sasvim simpa tipovi, naoko ni po čemu drugačiji od mene, prihvaćaju pod 'normalno' sav taj plemenski bullshit.
Dok sam šetala bebu, zirnula sam kroz živicu visoke Džuline ograde. Majka je bila u crnini.
Stade se cvijeće rosom kititi
Stade se biser zlatom nizati
Stade se srebro srmom srmiti
Stadoše momci cure prositi
Samo ja nemam nigjede nikoga
Samo ja nemam ašik dilbera
Samo ja tužna tugu tugujem
Samo ja žalna žalost žalujem
Gledam ja goluba golubicu
Gledam ja lastavi lastavicu
Gledam ja jedan drugog miluje
Gledam ja životu se raduje
Nikad me nije nitko grlijo
Nikad me nije nitko ljubio
Nikad ja nisam zorom zorila
Nikad ja nisam se namrzila
Post je objavljen 16.09.2007. u 01:08 sati.