Privatnost smatram vrlo važnom. Protiv sam zadiranja u osobne stvari tipa mobitela, novčanika, torbica ili mejlova, bez obzira čije to stvari bile. Svi imaju pravo na privatnost pa bila ta osoba nečija žena, muž, mama ili dijete.
Djeca trebaju laganu kontrolu koja po meni nikako ne uključuje pretraživanje sobe i njihovih stvari, a najmanje špijunažu.
Ipak, pokleknula sam sama pred sobom i svojim principima. Priznajem. Radilo se o prvom uključenju djeteta u promet.
Po Zvončeka su došli njegovi dečki da bi zajedno otišli pješice u sportski park. Išao je već moj sin tim putem, ali sam. Naša ulica je vrlo prometna, bez semafora, a treba preći i preko rampe, odnosno željezničke pruge. Dečki ko dečki, ne hodaju oni u grupi kao sami. Naguravaju se, cerekaju, popadavaju i rade sve ono što djeca već rade.
Mame su čudna bića. U stanju su uplašiti same sebe samo razmišljanjem. Tako sam ja ulovila sebe kako obuvam tenisice i odlazim za sinom i njegovim prijateljima.
Hodala sam na razumnoj udaljenosti, ali opet da ih jasno vidim.
U filmovima to izgleda jako jednostavno, ali u pravom životu uopće nije. Treba hodati donekle normalno, ne pobuđivati sumnju, a opet sklanjati se svaki čas. Kod mene su samo obiteljske kuće, tako da zagledavanje u izloge uopće nije dolazilo u obzir.
Tek poneka bandera. A ometala me i hrpa radoznalih susjeda na ogradi koji su još i pozdravljali nezdravo glasnim glasom.
Odšpijunirala sam dečke do rampe, uvjerila se da stvarno lijepo i sigurno hodaju uz cestu, pa se vratila kući. Prilično oznojena naporom i uzbuđena zbog tih događaja odmah sam kćerki rekla što sam radila. Špijunirala Zvončeka.
- Aha, a jesi se sklanjala iza bandera?
- Jesam. Kako znaš?
- Sjećam se...
- Ček, kako se sjećaš?
- Joj mama, pa nisi ti baš tako dobar špijun kako misliš da jesi.
- Ups.
Poznajem i jednu drugu mamu koja je malo starija od mene, s većom djecom i drugim setom briga. Nju je brinulo što njena djeca rade noću.
Kod nas, kao i u većini drugih mjesta, mladi navečer nemaju kamo. Zabavljaju se po kafićima, a poslije zatvaranja u 24 sata, sele se u gradski park.
Ta mama se jedno veče uznemirila mislima o alkoholu, drogi, kriminalu... i odlučila vidjeti što se u tom parku ustvari radi. Bilo je već prilično kasno, odnosno prilično rano i kako je bila u spavaćici samo je navukla šlafruk i u papučama krenula u park.
Ubrzo je naišla na skupinu mladih na jednoj klupi. Da je ne vide, skrivala se iza drveća i malo pomalo napredovala. Morala se približiti čim više da vidi jesu li njena djeca tamo ili neka druga i da ih ne uplaši. Došla je tako do jednog grma i čučnula iza njega.
Na tu scenu je naišla policijska patrola.
Mrak, sitni noćni sati, graja u parku na klupi, a u grmu čuči žena samo u šlafruku i u papučama. Približili su joj se i zapitali što ona tu radi.
U žaru špijuniranja, samo se okrenula i rekla:
- Pssst...Tiho budite! Mi smo kolege! Na istom smo zadatku!
Izgleda da ne čuče samo policajci i mame u grmovima. Čuče i špijuni u mamama. Čak i u onima koje se protive špijuniranju. One ne idu u grmlje, samo iza bandere. Nisu rođeni špijuni, nego se špijun u njima rodio kad su postale mame.
Post je objavljen 14.09.2007. u 07:42 sati.