Marketing
Prošlost je ono što nas prati; ono što nikada neće da se vrati!
Ovo će biti poseban post.
Sa prijateljicom sam razgovarala o prošlosti. Razgovarale smo o cjelom dosadašnjem životu obiju a ja sam to htjela objaviti i na svom blogu.
Da krenem...
Rođena sam 25.8.1989. u najdražem mi gradu, Rijeci i to u točno 16:30 sati.
Moje djetinjstvo... Prekrasno i gorko. Zašto oboje? Prekrasno zato što sam bila u dobrim odnosima sa svom djecom iz „kvarta“. Po cijele dane smo se igrali, nevini, bezbrižni, naivni... Sjećam se... Bio si faca u društvu ako si smio u obližnji park bez da prije toga odeš u kuću javiti se roditeljima. He he! Zamišljali bi da nas progone čudovišta te bi ih sa pištoljima (toljage) lovili oko okolnih garaža. Kao imaginarni svemirski brod „Enterprise“ iz serijala Star trek poslužila je susjedova šupa. Prijepodne bi se našli kod nekoga od nas i pogledali novu epizodu na nekom satelitskom programu (ne sjećam se više koji je to bio) a nakon toga bi se i igrali te epizode. Niti sapunice nisu bile pošteđene toga... Bilo je tu i igranja lovice na biciklima... Nije prošao niti jedan dan a da se netko nije „stukao“ sa bicikla. Igrali smo i igru „Veseli kviz.“ Ta je bila jako popularna. Cilj igre je bio spojiti curu i dečka tri puta u 4 pokušaja u par, a ako bi se to postiglo oni su se morali poljubiti. To je bilo nešto najgore jer kao što svi znamo to se djeci gadi! No bilo je zabavno...!
Zašto gorko? Zato što se uvijek našao netko tko bi malteretirao ostale. Na tapeti bismo se uvijek našle ja i moja tadašnja najbolja prijateljica Tanja. Društvo je ponekad znalo biti toliko okrutno i izolirati nas pa bi se nas dvije same igrale, a kad bi ostali vidjeli da se zabavljamo, došli bi nas otjerati. Onda bi pobjegle k jednoj od nas i zajedno plakale. U blizini je bio i jedan dječak Ilija koji nam konstantno nije davao mira. Toliko nas je bio mučio da smo, kad bi ga vidjele vani, odmah pobjegle što dalje. Sve je bilo dobro kad njega nije bilo. Takvih dana je zaista bilo mnogo. No i to se promijenilo. Kad smo oboje krenuli u vrtić postali smo si poprilično dobri.
Tada smo Ilija, Tanja, jedan Dino i ja bili ekipica. Posebno smo si bili bliski Ilija i ja (?). Popodne bismo bili kod njega i gledali crtiće. Zbog toga su nas u ulici proglasili parom, a to smo i bili možda tjedan dana.
Ilija se odselio u Italiju i nisam ga više vidjela.
Krenula sam u školu. Iskreno, bojala sam je se, jaaako. No i taj je strah brzo nestao. Upoznala sam neke nove ljude, a i rodila se nova ljubav koja će trajati 8 godina (!). Zaljubila sam se u jednog dečka iz razreda, Zorana. On me počeo šljivit tek u 6. Razredu. Čak smo tad i sjedili zajedno u klupi. Za Valentinovo mi je poslao prekrasnu poruku a ja sam ju, glupača, poparala jer sam se bojala imati dečka (???!!!). Tad sam mu slomila srce. Godinu dana kasnije sam upoznala sina tatinog prijatelja, Antu. Kako je taj tip bio zgodan!!! Ja sam još nešto osječala prema Zoranu, al sam pristala bit s Antom. Bili smo zajedno oko 5 mjeseci, a onda me ostavio. Moram priznati da sam osjetila olakšanje jer ga nisam voljela. Opet sam počela ludjeti za onim, zapravo nisam ni prestala. A onda... Krajem 8. razreda... BUM! Umeni se nešto prelomilo. Gotovo preko noći nestali su svi oni osjećaji koji su gotovo 8 godina živjeli u meni. Počela sam Zorana gledati kao prijatelja, ništa više – ništa manje! I... Počela sam drugačijim očima gledati dečka kojeg sam smatrala prijateljem, Maria. Nije to bilo ništa veliko, nego... Voljela sam ga promatrati.
Srednja škola! Jedan izlazak je bio koban... Znam, igrala sam biljar s društvom i jedan frend je došao i šapnuo mi na uho „Mario je zaljubljen u tebe.“ Ja sam ostala u čudu. To je bilo to. Tad sam shvatila da sam i ja zaljubljena u njega. Malo pomalo sam mu se približavala da bi ga jednu večer pitala želi li mi biti dečko. Bili smo skupa 4 mjeseca (više-manje), a onda sam napravila najveću glupost ikad. Rekla sa m mu ga da volim, što je zabranjeno, i tad me ostavio. Ne mogu riječima opisati što sam osjećala gotovo pola godine. Bila je to agonija iz koje sam se jedva izvukla. Već sam si bila žile zaezala, ali sam u zadnji tren odustala od... Moj najbolji prijatelj mi je bio ogromna podrška, kao i moja najbolja prijateljica. Kad bih pala na dno, oni bi me dizali. Vratili su mi vjeru u samu sebe. Iz svega toga izašla sam kao druga osoba. Osoba puna gorčine, bijesa, jada koji nisu nestali, samo su se sakrili negdje duboko u meni i nadam se da neće nikad izaći. Sve negativnosti s vremenom je zamijenilo samopouzdanje koje više nikad ne namjeravam izgubiti i sreća koja svakim danom u meni budi bolju osobu.
Njih dvoje su mi pokazali da treba svaki dan živjeti kao da je svanuo samo za tebe, da će svakih 60 sekundi koje provedem tugujući biti minuta sreće koju nikad neću proživjeti. Naučili su me i da vrijeme liječi sve... I sad znam, na greškama se uči. Sve što nam se događa, događa se da bi iz toga nešto naučili.
Zato trebamo svijet okrenuti u svoju korist, proživjeti svaki trenutak, ne oklijevati, smiješiti se, govoriti...Kao da to činimo poslijednji put!
Post je objavljen 13.09.2007. u 18:09 sati.