EMO
"WTF?! ŠTA SI REKLA??"
To je bila otprilike moja reakcija kad sam čula što mi ta mala ima za reći.
"Ja nisam emo. Jest da sam stalno depresivna ko emo... I da se oblačim ko emo... I da slušam emo muziku, ali ja nisam emo."
WTF??!!
Tko je ovdje lud??
OK, počnimo ispočetka. Ja ovako luda kako jesam, za glazbom, naravno, odmah sam se bacila na tumačenje. Najdalje što sam do sad stigla s tim bilo je WTF??, ali sad to na stranu, i da vidimo kako stvari stoje.
Kad je glazba postala to čime je mnogi danas smatraju? Sve je postalo faking šminkerski, a to me tako ljuti! Kad vidim punkera na ulici, padne mi mrak na oči. Naravno, ne zato što ne volim punk, dapače, nego zato što nemam što drugo pomisliti. Kad vidim punkera, pomislim "yoy, koji šminker". Ironično, zar ne?
Punkeri danas ne postoje zbog glazbe, barem ne onako kako bi trebali, nego zato da bi mogli pokazati da i oni to mogu. Negdje na prijelazu stoljeća (valjda!), glazba je izgubila jedino svojstvo koje ju je držalo vrijednom slušanja - kako da se izrazim - koliko-.toliko nije bila iskomercijalizirana. Danas ne postoji više band koji se nije već komercijalizirao, a ako postoji to su obično još djeca koja ne znaju kako svijet radi, a kad-tad će i oni zaploviti vodama prodanih duša (ihih). Ističem obično, jer mi se znaju naći budale pa se vuku za slamke da bi se mogli suprotstaviti mom mišljenju.
Uglavnom... Kada je glazba postala samo usputni attachment pri preseravanju u poderanim hlačama i šarenim irokezama na glavama licemjera? Kada je glazba postala samo izgovor za pijanke i pokazivanje nove mode? Jednom je sve bilo zbog glazbe... Ona je bila ta koja je pokretala odrone u shvaćanju ljudi i različitosti. Ona je bila prva u svemu, pokreti su nastajali zbog glazbe, ona je bila medij koji je sve nosio sa sobom. Mladi su se binili protiv autoriteta i to su izražavali glazbom, a danas se izražavaju odjećom, a niti se ne bune protiv njega, već se samo "modernno odijevaju", a od glazbe ne slušaju glazbu nego misle da su face ako slušaju "što je moderno", a ne što im se stvarno sviđa. Velik dio takvih nema pojma o glazbi. Glazba je bila razlog života mnogih, a isto tako i jedini način izražavanja. Nisi morao biti glazbenik da bi se izrazio, za razliku od danas, bilo je dovoljno biti što jesi. Danas nismo što jesmo, nego smo ono što se prodaje. A oni koji se razumiju, znaju da se smeće prodaje, što bi značilo da smo smeće.
Što je to s emo glazbom?? Malo sam se bacila na istraživanje na Netu, i evo što sam pronašla: Jimmy Eat World, AFI, Alexisonfire, Brand New, Bright Eyes, Coheed and Cambria, Death Cab for Cutie, Fall Out Boy, From First to Last, Funeral for a Friend, Hawthorne Heights, My Chemical Romance, Panic! at the Disco, Senses Fail, Something Corporate, The Starting Line, Story of the Year, Taking Back Sunday, Thursday, The Used, Underoath... Poznato išta od ovoga? I zbog takvih nakaza glazba gubi vrijednost? Emo glazba nije ništa drugo do komercijala.
Depresivna kao emo?? Kad je glazba spala na duševno stanje? Odijevam se kao emo?? NO WORDS NEEDED...
Najiskrenije se nadam da će glazba jednog skorog dana opet doći na svoje, ali s tim da neće, mogu zaključiti da je nada kurva.
Nisam mogla odoljeti...
Post je objavljen 13.09.2007. u 18:53 sati.