Samo godinu dana kasnije,pocetkom ozujka 1997.nazvao me prijatelj s kojim sam suradjivao u jednoj zagrebackoj redakciji da mi saopci da je Alija Isakovic umro.Pitao me je bih li bio voljan napisati novinski"in memoriam".Odgovorio sam da ne mogu.Vijest me je posjekla jer sam se posljednjih godina redovito vidjao s njim,najcesce u kavani Westend,u neposrednoj blizini beckog zapadnog zeljeznickog kolodvora."Mi bosanski pisci smo ljudi s kolodvora",
rekao je jednom.Isao je cesto u Sarajevo,najcesce autobusima koji su do Sarajeva morali prelaziti cijeli labirint granica i koji su nekako stizali,nakon cijele vjecnosti.Razmjenjivali smo knjige i stampu.Ponekad bi me zvao u sitne nocne sate da provjeri koji podatak,ili tek onako.Nakon jednog posjeta Sarajevu rekao mi je:
"Znas sta,prvi put sam osjetio da moj sarajevski stan kao da vise nije moj,da knjige u biblioteci kao da nisu vise moje."
Ali,on se tesko privikavao na emigrantski zivot."U Becu je ljepse,ali u Sarajevu je bolje",jednom je rekao.Zajedno smo sastavili i u Becu objavili panoramu sarajevske ratne knjizevnosti pod naslovom IN SCHMERZ MIT WUT,zajedno ponekad nastupali na humanitarnim priredbama o Bosni.Na jednoj takvoj manifestaciji,odrzanoj u beckom Volkstheateru,sjecam se i ovakvih njegovih rijeci:"Ta Bosna,sto treperi kao zelen list kukuruza..."
Bio je agnostik,moderan tip,uzasnut pojavama vjerskog konzervativizma kod Bosnjaka."Da bozji Poslanik danas zivi,vozo bi se BOEINGOM,komunicirao internetom i pio whisky",jednom se,komentirajuci tekst jednog zagrizenog teologa u listu Ljiljan,gorko nasalio.
Cinjenica njegove smrti ubacila me u vremenski tunel,dug kojih dvadesetak godina.Kao mladi pisac u njemu sam gledao ucitelja,kasnije smo se druzili cesto i posjecivali porodicno.Bio je lijep i mudar covjek.Ratno siroce,odrastalo po internatima bivse drzave,djelovao je suzdrzano i oprezno,kao da uvijek drzi nevidljivi obrambeni stit oko sebe.Ne znam smijem li napisati da sam bio covjek njegova povjerenja,jer mi je,kazem,ponekad izgledao kao vuk samotnjak.
Jednom sam mu u picu rekao:"Mnogi te ljudi dozivljavaju kao neiskrena i potmula covjeka",a on se samo nasmijao:
"Pa ja i jesam takav,bar ti to znas."
Umro je za jednog posjeta Sarajevu i pokopan je uz najvise drzavne i vjerske pocasti,u groblju Ferhadije-dzamije u Sarajevu.Vijest o njegovoj smrti docekao sam s unutrasnjim sramom,jer su moji zemljaci i etnicki ocistili njegov rodni Stolac.Proslog ljeta sam posjetio njegov mezar i ja,nikakav vjernik,prisjecao sam se zaboravljenih molitava za mrtve.Na um su mi onda pali Solzenjicinovi stihovi:nokti bi do krvi prekopavali crnu zemlju,ali uzalud.
Ozujak 1998.
(Mile Stojic-"JUTRO U POMPEJIMA")
Post je objavljen 13.09.2007. u 12:24 sati.