Evo me, sad službeno objavljujem da ću postat šljaker. Nisam upala, a u Petrinju nisam probala... Zašto? Eh, zato. Zato jer te u jednom trenu napusti osoba koja ti najviše treba, zato što toj osobi možda nije važno kak se osjećaš, što želiš ili možda zato što je ta osoba samo netko tko cijeli život gleda, ali ništa ne poduzima. Tjeram se sama, pokušavam sama, al ovaj put sam tu pomoć zaista trebala. Šteta, nisam je dobila i samo je napravila ožiljak koji će boljeti do kraja života. Tužna, potištena i razočarana moram krenuti dalje... Nije propast svijeta, to sad vidim. Kad god se razočaram mislim da je to najgore što se moglo dogoditi, a zapravo nakon nekog vremena sve krene na bolje. Ljubav, prijateljstvo, škola...ma sva ta iskustva, bila dobra ili loša su mi pomogla da ovo ne shvatim previše osobno već da ponovno ojačam. Hvala Bogu što postoje divni ljudi, točnije anđeleki koji su uvijek tu, bili fizički ili virtualno, al tu su...
Ništa, moj idući korak je otić na burzu...pa da vidim...nadam se nečemu...drž´ te mi fige...
VOLIM vas sve i ponekad je istina da postoji svjetlo na kraju tunela...
Post je objavljen 12.09.2007. u 15:43 sati.