Marketing
Poklati susjedstvo i razoriti civilizaciju
Goran Dević: "Snuff film", roman, Zigo, Rijeka, 2005.
Oko riječke naklade Zigo i književne udruge Katapult posljednjih se godina okuplja zanimljiva ekipa literata i promicatelja pisane riječi koja je vrlo nezasluženo javnosti gotovo nepoznata. Prve ili druge knjige tek stasalih autora tiskaju se u malim nakladama, u skromnoj tehničkoj opremi, plasiraju se gotovo bez ikakvog marketinga, no nadam se da će ovi autori i ove knjige privući zasluženu pozornost prije nego što za sljedeće svoje uratke ti pisci potraže nakladnika u Zagrebu, što je nažalost sudbina mnogih izvanmetropolskih talenata.
Jedan od takvih nedvojbenih književnih talenata iz ovog novog, gotovo alternativnog riječkog književnog kruga je Goran Dević, a njegov prvijenac, knjiga "Snuff film", literatura je koju bismo mogli nazvati romanom tek nakon malo dubljeg ulaska u tekst. Knjiga je naime sastavljena od niske zapisa koji bi samostalno mogli nositi formalne ili žanrovske odrednice eseja, dnevnika, komentara, ispovijesti, autobiografskih zapisa, kronike. U tom nizu tekstova zajedničkih ili sličnih tematskih odrednica (ali o njima kasnije) nema klasičnih likova ni klasične fabule, no ipak zamjećujemo stanovitu gradaciju, napredovanje, sazrijevanje, a ti se procesi odvijaju u osobnosti pripovjedača. Na kraju čitanja možemo zaključiti da to doista jest roman, da mu je glavni lik sam pripovjedač, a da je njegova tema socijalno sazrijevanje pripovjedača kroz razvijanje i kritičko preispitivanje vlastitih opažanja i stavova o stanovitim društvenim procesima u vlastitoj životnoj mikrosredini, ali u korelaciji s globalnim pojavama, bilo na nacionalnoj/državnoj, bilo na doista svjetskoj razini.
Pripovjedačeva preokupacija u cijelom "Snuff filmu" je nasilje i percepcija nasilja kao čimbenika lokalne i globalne civilizacijske svijesti, poglavito u sferi kulture i kulturnog stvaralaštva, popularne kulture, i kroz odjeke tema iz crne kronike u kolektivnoj, pogotovo urbanoj svijesti. Na razini ovog potonjeg pristupa, u pripovijedanje su vješto i duhovito upleteni i slučajevi poznatih ubojica iz ovog našeg podneblja.
Spektar pripovjedačevih razmatranja o nasilju i nasilnicima zahvaća ponajviše povijesne, književne i filmske arhetipove, poput primjerice Alexa iz Paklene naranče, Elizabete Bathory, Kaina i Abela, inkvizicije, De Sadea, itd., no pravi ulazak u problem zapravo je pitanje: što vodi umjetnike koji u svojim djelima prikazuju nasilje. Pisati o nasilju u književnim djelima, prikazivati ga na filmu ili u stripu, na pojedinim se sferama društvene svijesti također smatra "bolesnim", i čini se da Dević cijelu knjigu koncentrira upravo na pokušajima da se iz raznih fragmenata i pabiraka kondenzira misao, poruka čak, da nasilnici iz stvarnog života nisu podudarni s umjetnicima koji ih ovjekovječuju (ili izmišljaju). Ilustrirajmo to ulomkom iz jedne (kvazi)biografske epizode u "Snuff filmu": "…otkrili su da nisam poremećeni kurvin sin koji želi poklati susjedstvo i razoriti civilizaciju (tu su se zajebali) - otkrili su, metodičkom pretragom, da u mojim tekstovima ima nečega - a to nešto što su otkrili zove se talent i ne moram kod doktora po uputnicu za klinike u kojima se to suzbija".
Na jednom drugom mjestu pripovjedač komentira: "Za nacionaliste je država sve, za mene je ona jedno od pitanja", te u odlomcima koji slijede razlaže psihološke motive književnih i filmskih nasilnika i psihopata, nalazeći među njima uz ostalo i prosvjed protiv općeg neukusa, vrlo često institucionaliziranog od strane trenutačno vladajućeg režima, ili prosječnog kulturnog i duševnog stanja "širokih narodnih masa". Ovo je jako zanimljiva teza, da nasilnici u književnosti, filmu, itd., djelima koja drastično nadilaze bilo koje društvene norme, zapravo ukazuju na puno benignije socijalne i političke pojave. No, Dević ne ostaje dužan tumačenja ni onih sasvim ne-umjetničkih nasilnih doživljaja iz svačije svakodnevice, a to je tumačenje koncentrirano u rečenici: "Zato jer si živ nanose ti bol, boli jer si živ, kako bol nanijeti neživom stvoru?".
Posebna razina Devićeve knjige kao pripovjedačke cjeline je kronika njegova rodnog grada Rijeke, s posebno naglašenim epizodama iz vremena autorova odrastanja, danas to doba zovemo "vrijeme novog vala". To vrijeme i taj prostor, kroz recepciju već spomenutih lokalnih "junaka" crne kronike, navijačko nasilništvo, korištenje opijata kao sredstva generacijskog bunta, tadašnji društveni i politički sustav, pa i onovremena književna ovjekovječenja lokalne nasilne povijesti, oblikovali su polazišta s kojih se pripovjedač usuđuje vrlo utemeljeno zahvatiti u globalno vrijeme i prostor.
Bilo bi vrlo zanimljivo doskora vidjeti neki "pravi" roman, u kojemu bi Goran Dević u čvršćoj i od sebe malo odmaknutijoj fabuli na pomno izgrađenim likovima testirao neke od zamisli što ih je izvrsno razradio u ovoj knjizi.
Post je objavljen 12.09.2007. u 14:39 sati.