Neću navodit u kojoj sam banci.
Svi smo u nekoj banci.
Ali u toj mojoj su mi tamo velikodušno ponudili uslugu osobnog bankara koji će brinut o meni, sve mi govorit i mudro me usmjeravat u životu.
Dodijeljena mi je tetica od svojih 45, kratke farbane kose i debelih prstića na kojima sam izbrojao desetak komada zlatnog prstenja – tipičan primjer onih štrebsa iz razreda kojima se više ne sjećate imena na prvoj proslavi mature.
I ona će meni pred tih par mjeseci, "ma nemate vi kaj brinut, mi smo tu za vas, mi vas pazimo, sve je pod kontrolom, bla bla".
Rekoh joj da sam prebačen u sustav RPO, dobivam plaću u bruttu a ne u netu i da sam novi u tome pa da mi malo pomogne, ona je rekla da naravno.
Prošlo je otad šest mjeseci, od nje ni pisma ni razglednice, samo to jutro nekakav sms (uvijek me probudi, zakaj to ne salju popodne) od banke u kojem piše – "dragi Riba, više nemreš u minus, krepaj, ako oćeš, javi se u poslovnicu".
Dakle, ne spadam u 95% Hrvata koji su u minusu jer ne želim trošit lovu koja nije moja, ne živim rastrošno, znam koje su granice, a jedini porok mi je do sada bilo posjećivanje jedne nove države godišnje i pivica četvrtkom, ali su mi i to uspjeli sjebat.
Rijetko kad sam bio u minusu.
Prvi put kad sam tek otvorio tekući i nisam dobivao izvješća pa sam sjebo nekih 30 kuna, drugi put kad me bivši šef 4 mjeseca ostavio bez ugovora i plaće, ali i to sam odmah pokrio.
Nisam mijenjao banku.
Nisam oštetio banku.
Imam dovoljno love na računu za troškove kad krepam.
A kako će me spalit i pepeo hitit u more oko Proizda, jasno vam je da to baš i nije puno, ali ponavljam - nisam u minusu već dugo....
Mrzim banke od 1991. Kad je mama promijenila svu moju životnu ušteđevinu od 342 marke za pedesetak HRD-a, mamu im pokvarenu bankarsku i tajkunsku i općenito lopovsku.
Al da nema više minusa?
Perche?
Lud.
Zovem osobnog bankara, dogovaram razgovor.
Prvo je čekam pet minuta jer je na kavici kod kolegica.
Onda joj predstavljam situaciju.
Ona okreće očima i kaže, pazi sad – "Joooj, kaj me niste nazvali..."
Ja tebe da zovem?
Pa ti primaš plaću da me zoveš i kažeš mi što će se, kad i zašto dogodit s mojim novcem koji ti stavljam u tanjur, pobogu!?
Ona se drži za glavu, ono, teško joj je, smišlja na glas što bi trebalo sad napravit, ispravlja se da to nije moguće, duboko uzdiše i redom spominje računovođu, poreznu upravu, općinu, odreske, izreze, razreze, platne liste, odlazi nešto isprintat i ne vraća se pola sata te dolazi meni poprilično drčnom (gledo sam u kalendar na zidu pol sata i pizdio) s friškom mrljom kave na gornjoj usni.
Idem doma, zovem računovođu, koja mi kaže da nemrem to dobit jer nisam u radnom odnosu.
Zovem bankarku, ona mi objašnjava da sam u krivu.
Zovem računovođu, ona mi kaže da je bankarka u krivu.
Bankarke više nema jer radi do tri.
Gubim i drugi dan za redom obilazeći birokratske punktove jadne nam naše s takvim ljudima.
Dolazim doma i gledajući pola sata iščekivani isprint od bankarke, skužim da nema ama baš nikakve veze s onim što mi je na monitoru.
Leptirići u želucu ko kad se prvi put trebaš poljubit s nekim.
Trijezan.
Al crni leptirići.
Koji lupkaju oštrim britkim krilcima o stijenku želuca...
Dolazim strgan na poso i izjadam se frendu koji sjedi prek puta.
"Ne seri, i tebi došo sms da nemreš u minus!"
Ja ugledo svjetlo na kraju tunela – "i ti si bio na općini, poreznoj, kopirao izvadke, bio do računovođe..."
"Ma kaki. Osobna bankarka mi je rekla da nema nikakve frke i prebacila mi pet somova s jednog računa na drugi."
"Prek telefona?"
"Da. To je njihova greška."
Gledam u strop i vrtim glavom od tuge.
Zašto baš ja moram živit u ovom šugavom korumpiranom društvu gdje se cijene samo lopovi, ubojice, kurve i idioti, caruje nepotizam, korupcija i birokratski mozak, a ja naletim na osobnu bankarku koja ne želi obaviti svoj posao nego očekuje od mene da je podmitim, vjerojatno prstenom, e da bi ona napravila posao za koji je plaćena?
Pa serem ti i na vladu i na državu i na aparat.
Oću kupit brod i otić živit na more, mirisat sol, jest školjke, gledat oblake i ševit sirene.
Jebo ovo...
Inače, liftboy http://striptiiiiiz.blogspot.com/ crta nove stripove (preporučam čitanje u netrijeznom stanju), blogerski Big Brother sastanak na kojem smo gledali košarku i atletiku uz 6 minuta RTL-a savršeno je opisao Aparatczyk, priču o Yumi i Velebitu ćete dobit u petak, a ja pozivam dobre ljude da podijele svoja iskustva o posjeti Islandu (imam već dva, ali od viška...), klopi, cugi i mjestima za posjetit te tražim novu banku.
Aj živili!
PS: Manu Chao u refrenu Rainin in paradise pjeva o Kuni iz prošlog posta!!!!!
Post je objavljen 12.09.2007. u 09:59 sati.