Nije da se vadim, i nisam član nove vjerske skupine koja piše samo petkom... Valjda se to i vama dogadjalo, valjda je tako na početku... Ozbiljno sam se primila čitanja vaših postova, a znate i sami koliko vas je. Na ponekom blogu ostavila sam pokoju suzu, na nekim sam se mjestima smijala od srca i glasno - baš onako kako volim, na nekim sam gledala fotografije vaših izleta ... i vrijeme je prolazilo. Upoznala sam nova lica, išla svuda gdje ste me slali, u poznatom društvu čitala sam i vaše komentare - tek da vidim kako vi vidite to o čemu se piše... Sve u svemu, bila sam stalno sa vama! Priznaćete - vrijeme u firmi treba ispuniti ponekad i poslom. A možda to ipak nije sve? Zato sam i dobila blog na poklon! Zatvorila sam se! Ne znam zašto! Ne znam kako! Ne mogu se sjetiti ni kada se to točno dogodilo. Sanja je pomislila da je ovo dobar način da izadjem iz sebe - i sebi pripadnem! Zna me dugo, nije moj običaj da ne govorim o sebi. Dugo vremena o meni nije znao ništa samo onaj koji nije imao vremena da me sasluša... A onda, što mi je život postajao složeniji ja sam postajala sve tiša. Sigurna sam da su se neki tome i radovali! A sve je počelo nekako uobičajeno... Poznata simbioza znana svima koji su živjeli sa roditeljima (bez obzira čijim). Svekrva je čuvala djecu i kuhala, ja sam radila i preuzimala kućanske poslove u popodnevnoj smjeni. Svekar i svekrva se nisu mješali u naš bračni život! Ni u odgoj djece! Mi nismo zadirali u njihov odnos!Pomagali smo jedni drugima koliko smo mogli. Na izgled savršena sedmočlana zajednica... Ali, zaboravila sam vam reći da nam nije dolazilo previše djece -da nam ne šporkaju kuću. Da je svekar volio poći u konobu! Ja i muž se nikad nismo svadjali u danu, ni ljubili... Nekako nam je bilo zgodnije ujutro kad idemo na posao, ili navečer prije spavanja. Sasvim slučajno sam čitala priče djeci samo u njihovoj sobi i baš u vrijeme dnevnika! Nismo uredjivali kuću onako kako želimo... svekrva je to znala bolje od nas! Ipak je ona bila u svojoj kući! Ja sam bila godinama poštedjena kuhanja ali, sam smjela gledati kako se kuha... Ma ne, ne žalim se! Bilo je i lijepih dana, smjeha, ljubavi... Bilo je ugodno samo sjesti za sto, zimi ući u zgrijani dnevni boravak, ostaviti djecu na sigurnom! Bilo je logično uzvratiti brigom kada je zatrebalo njima. Preuzeti brigu o kućanstvu! Voditi ih po doktorima! Nije mi bilo teško... A onda je postajalo sve teže! Rodila se kćer! Svekar je umro! Svekrva redjala dijagnoze! Moždani udar! Prijelom kuka! Embolija pluća!Rodila sam jednog - a dobila dva pelenaša! Digli smo je na noge - a ona onda slomila ruku! Na kraju - Alzehaimer! Bilo je simpatično i ponekad smiješno slušati njene priče... Pa sve napornije! I dalje je mislila da zna kuhati (nije doduše znala u čemu bi kuhala pa bi okrenula kupolu zepterovog pekača, kojeg sam otplaćivala godinu dana, i kuhala na termostatu)! I dalje je imala želju da pere veš (u dobrim smo odnosima i danas sa serviserom, čestitam mu praznike, upoznala sam mu i sina)! Nije je napuštala želja da ide u spizu - ali bi zaboravila platiti! Zaboravila je što smo joj mi - ali, zapamtila nam je imena, tako da nas može spominjati kad bi vrag nekom trebao odniti sriću! Zaboravila je da postoji podjela na godišnja doba, na mjesece, na dane u tjednu...Ove zime otkrila je da joj najviše leži posao drvosječe! Globalno zatopljenje krenulo je iz našeg dnevnog boravka! Drva bi nam se upalila sa vanjske strane peći - toliko bi bila usijana! Zaboravila je koliko joj je godina i krenula unazad sa brojanjem! Kada je stigla do petnaest počela je da posjećuje roditeljsku kuću koja je već odavno prodana. Svaki dan ispočetka bi se iznenadila kada bi joj rekli da su joj roditelji davno umrli! To je za nju uvijek bila nova vijest! Plakala je danima! Tvrdoglavost joj je postala najdraža osobina! Otkrila je sve načine da nam pobjegne iz kuće! A onda smo se počeli zaključavati! Pa sakrivati ključeve! Satima bi išla od vrata do vrata i molila me da joj otvorim! Pakirala stvari! Sakrivala ih! Zvala kroz prozore susjede da joj pomognu! Prijatelji su nas prestaliu posjećivati. Rodjaci su nam dijelili savjete. Kad sam shvatila da svaki dan pričam o njoj sedam zadnjih godina- bio je to prvi znak da je zauzela preveliki dio mog dana, mog života...pa sam se trudila da o njoj što manje govorim. U pomoć su priskočila i druga njena djeca - ali, kroz jutro kad nas nije bilo. Kada sam se pokušala požaliti njima zvučalo je kao uobičajena priča - snaha protiv svekrve, pa sam i njima sve manje govorila. I mužu je bilo sve teže reći da zapravo i ne živimo, da nemamo vremena za djecu, da nemamo ni jedan trenutak predaha - njegova je mama, njemu je najteže. Davila sam najizdržljivije prijatelje! Jednom sam otišla kod doktora da joj napiše recepte za lijekove - a zamalo sam ih dobila sama. Ovog ljeta doživjeli smo vrhunac! Hitna - tri puta u jednom tjednu! Probila je glavom armirano staklo na vratima! Pala u krevet - ponovo u pelene! Prestala je jesti! Spavati! I mi! Noćima smo je nalazili golu na podu, medju pahuljicama od pelena! Počela je da para spavaćice, lancune, da vrišti, halucinira... Prije posla sam je oblačila i vraćala u krevet! Nakon posla sam presvlačila krevet! Svaki dan - iznenadjenje! Nekad ugodno - nekad neugodno! Na kraju smo se odlučili za ustanovu! Ali, nijedna se ustanova nije odlučila za nas! Ne primaju bolesnike sa alzehaimerom! Primaju ih psihijatrijske bolnice... I sada je u jednoj od njih! Izgubljena medju ženama sa čudnim nadimcima: Nadjena (jer su je našli kao malu u kanti od smeća), Prva (jer je prva došla u bolnicu prije 32 godine), sa onima koje su zaboravili najbliži, sa onima kojima su rodjaci daleko pa ne mogu doći... Misli da je u školi! I ne svidja joj se ta škola! Ni meni! Htjela bi da je bliže! Da je sve drugačije! Da je mogu zagrliti i odvesti na mjesta na kojima počivaju njena sjećanja! Da mogu govoriti! Da znam što bi ustvari htjela i kako da se sastavim na svoju korist a da to nije ujedno na njenu štetu!
Post je objavljen 12.09.2007. u 08:59 sati.