Marketing
LOVRO ARTUKOVIĆ
Lovro Artuković uči nas da je umjetnina jedino biće ovoga svijeta koje možemo vidjeti očima drugog: ne samo da na slikama ili skulpturama možemo vidjeti nešto što vidi netko drugi, nego umjetnine jesu svijet viđen očima drugog.
Lovro Artuković jedan je od rijetkih umjetnika koji znaju o svojoj umjetnosti razgovjetno i jasno progovoriti izvan njenog medija: njegove su refleksije o slikarstvu začudno precizne.
Pokazuju tu već popratni tekstovi Spremišta.
Dvije slike koje donosim u ovom postu moj su osobni izbor iz Artukovićeva opusa: kao što postoje knjige za uzglavlje, ona najprisnija štiva koja pretpostavljamo neospornim klasicima, tako su i ove dvije slike, unatoč nekolicini neosporno veličanstvenih djela, onaj dio svijeta koji bih htio prisvojiti samo za sebe. Mislim da sam sa Spavačicom to već uspio učiniti.
O Djevojčici sa žigicama za sada sam samo pisao: Artukovićev tekst koji sljedi tek sam danas dobio na uvid, no čini mi se neumjesnim sada objaviti i vlastitu analizu Djevojčice...izgledalo bi kao da je pisana ne prije, nego nakon čitanja Lovrinoga teksta.
U svakom slučaju, svijet viđen očima Lovre Artukovića od našega svijeta čini Kuću koja je veća iznutra nego izvana, poput House of leaves ili genijalne slike Remedios Varo, Bordando el Manto Terrestre, o kojoj piše Pynchon (negdje je dolje post naslovljen po toj slici); na toj kući otvorio bih window u svijet Lovre Artukovića, pogledom na Djevojčicu i Spavačicu. Pogledom drugog.
Možda sam to ipak trebao napisati ovako;
Bila jednom u Humani jedna bijela noćna košulja. Humana je robna kuća rabljene odjeće na Frankfurter Toru. Dao sam Ernestine 20 Eura da nabavi nešto bijelo što je trebala odjenuti kako bih na nju projecirao kartu zvjezdanog neba. Trebalo je to izgledati kao da je noć, ali i da je jasno vidljivo da je to ipak samo projekcija karte zvjezdanog neba na model. Volim se kretati u tom prostoru izmedju slike koja je naslikana i one u nama na koju nas ta slika asocira. Možda je to onaj na koji je Luc Tuymans mislio kad je rekao da " taj mali prostor izmedju slike i njenog tumačenja vidi kao jedinu mogućnost". Makar nije to ništa novo. Kod napr. Caravaggiovog "Polaganja u grob" jasno se vidi daje cijeli prizor samo poza, iluzija, koji u nama treba probuditi pravu sliku tog tragičnog momenta. Uglavnom, da skratim, Ernestine je kupila baš tu bijelu noćnu košulju iz Humane za 5 Eura.
"Autor, to je ovaj sklopljenih očiju na slici desno?"
"Ne, to je neki drugi lik, vjerojatno se autor njime poslužio kao maskom da bi nas zavarao i naveo da pomislimo kako neko drugi iza sklopljenih vjeđa vidi predmet njegove čežnje."
"A što je to on htio imati za večeru, ove komade tu lijevo?"
"Čini se. Ali bojao se da će njegova želja biti neprihvatljiva za njegovu okolinu, pa je valjda zato izveo cijelu tu travestiju."
"Otkud ti znaš što je on namjeravao? Pa nitko ne može zaista vidjeti nešto što vidi netko drugi."
"Hvala bogu. Osim možda na slikama nekoga drugoga."
Post je objavljen 12.09.2007. u 00:10 sati.