Najdrazi moji....
Evo, hvala Bogu, decko ipak dolazi na faks....
necu vam ni spominjati koliko samjucer plakala...
Doslovno sam se tresla...
od straha, od boli, od nemoći...
Osjećala sam se tako iznevjerenom, tako jadnom...
Sve sam već smislila...
krenula na ovu djetu da ga iznenadim kad dođe, bas sve!!!
Pomisao da neće doći, razdirala mi je dusu...
"Mala moja, jesam te ikada uvrijedio, prevario, povrijedio, iznevjerio?" - upitao me
"Nisi, naravno da nisi!"
"E, neću ni sada...." prošaptao je, najnježnije što je mogao....
Ni sama nisam slutila da ću ikada ikoga ovako voljeti.....
Ali volim... I sretna sam... Zaljubljena....
Kile... udebljala sam se 1 kilu... Ali nije bed...
Vagala sam se nakon sto sam jela, popila litru vode a inace se vazem na prazan zeludac, tako da to nije tako jako strasno!!
Imam jos nekih 6 kila za skinuti i nikako da to ostvarim... Nije mi jasno...
Nadam se da će se mrdnuti neki kurac i to jako brzo, jer moje strpljenje polako nestaje...
Mislim da ste primjetile da sam najcesce optimisticna i sretna i da sam najcesce zadovoljna kako djeta ide...
Ali ponestaje mi vremena i snage!!
Ali, ja to mogu, zar ne!?!?!
Ljubim vas!
Post je objavljen 11.09.2007. u 17:31 sati.