oduvijek smo bili nista vise negoli pocetak kraja.
zagrljeni cekali smo zoru
lezeci u mokrom pijesku,
svijesni toga da se kraj svakom sekundom sve vise bilzi.
pozdravljali smo se mokrim poljupcima punim suza,
nadajuci se iznenadnojm budenju iz najljepse nocne more koju smo ikada usnuli...
grijuci hladne obraze vrelim dahom,
ociju punih suza
tuzno smo gledali okrutno sunce
koje svojim izlaskom donosi kraj ove ljubavi...
nas kraj...
posljednji poljubac zauvijek je ostavio pecat na usnama,
otisli smo,
sapatom brojeci korake koje smo prosli,
korake koji nas razdvajaju...
ostavljajuci za sobom
samo mjesto u vremenu,
prekrasne uspomene
te tragove nasih tijela u mokrom pijesku....
Post je objavljen 11.09.2007. u 16:38 sati.