Marketing
Može predah?
Šutite.
Molim vas, šutite.
Ne želim znati ništa više.
Neću da vas slušam.
Vi ne razumijete da svaka vaša nova informacija ubije neku meni lijepu sliku.
Čak ni ne volim idilu.. al želim je barem dodirnuti.
Svi imaju loše strane, mane , nedostatke pa zar ih ja moram znati sve?
Ja želim misliti lijepo o ljudima.
I da, znam koliko je to nerealno, glupo i djetinjasto ali jebi ga.
Pustite me.
Moj svijet mi se više sviđa.
Šutite. Barem par dana.
Koliko dug jezik možete imati?
Koliko sranja možete uopće izgovoriti?
Koliko dvolično mi se možete smijat u facu?
I glumim da ne čujem.
Glumim da ne vidim.
A svejedno me svaka vaša jebena riječ dira. Ona lažna čak i više, možda jer znam da je lažna..
I uzalud bježim u svoj imaginarni svijet gdje još ima par dobrih ljudi. Ne mogu pobjeći, stalno me hvata nečija ruka.
I to pod najgorom mogućom izlikom. Onom da mi žele pomoći.
-Ema, ja ti samo želim najbolje , moraš shvatit u kakvom svijetu živiš, ovdje nema bajki i happy endova, samo tuga , jad i mizer. Ako budeš mislila drugačije netko će te povrijediti i onda ćeš shvatiti moje riječi. Jada jada.. ja najpametnija. To što sam stalno depresivna zbog ovog lošeg svijeta u kojem živimo to nije bitno.. bitno je da je svijet zao i naporan i bla, bla, bla, seri , seri. Ema, razumiješ trebaš živjet kao ja.. probudi se, ja ti samo želim pomoći.-
Kmh. Da, i trudite se vi vraški da me odvučete na tu svoju Zemlju..
E, pa jebite se.
Moj svijet mi je baš ok.
Naivan baš onoliko koliko i treba biti. I s puno, puno sunca.
I ne mrzim nikog od vas. prelazim preko priča i vjerujem u ljude.
i tako svaka priča ima više strana.
i slobodno recite da živim u iluziji. meni je lijepo ...
ova priča je za nekog posebnog. Hvala Ti.
voljela bih da i ja usrećujem ljude... barem ponekad.
Dva muškarca, obojica jako bolesni, zajedno su ležali u bolnici. Jedan od njih je svaki dan imao mogućnost sjediti u svom krevetu zbog izdvajanja vode iz njegovih pluća. Njegov krevet je stajao uz jedini prozor u sobi. Drugi muškarac je morao stalno ležati na leđima.
Brzo su se upoznali i razgovarali po cijele dane. Pričali su o svojim obiteljima, svojim domovima, poslu, gdje su bili u vojsci, i gdje na odmoru. Svaki dan je muškarac koji je sjedio uz prozor opisivao drugome muškarcu stvari koje je vidio vani.
Muškarac na drugom krevetu je počeo živjeti za te jednosatne trenutke kada je njegov prijatelj sjedio i pričao o događanjima i bojama vanjskoga svijeta. Prozor je gledao na park uz jezero s labudovima. Guske i labudovi su se igrali u vodi, a mala su djeca spuštali svoje male čamce u vodu. Mladi parovi su zagrljeni šetali uz cvijeće svih boja. Veliko, staro i snažno drveće je uljepšavalo pokrajinu, a u daljini su se vidjela svjetla grada.
Kada je muškarac uz prozor detaljno objašnjavao sve to, njegov je prijatelj na drugom krevetu zatvorio oči te zamišljao sve te slikovite prizore. Jednoga dana mu je muškarac uz prozor opisivao paradu, koja se kretala uz jezero. Bez obzira što njegov prijatelj nije čuo tu muziku, on ju je vidio u svom umu. Tako su prolazili dani i tjedni.
Jednoga jutra je jutranja sestra donijela vodu za umivanje i uz prozor pronašla tijelo muškarca koji je u snu mirno umro. Bila je tužna i pozvala je medicinsko osoblje koje je tijelo odnijelo van. Odmah kada je to bilo moguće, drugi muškarac je zamolio da ga pomaknu uz prozor. Sestra mu je sa zadovoljstvom udovoljila, pobrinula se da se je udobno namjestio te ga ostavila samog.
Uz veliki napor podigao se polako na laktove kako bi po prvi puta ugledao vanjski svijet.
Konačno je imao priliku sam uživati u vanjskim ljepotama. Pogledao je kroz prozor i ugleda prazan zid. Muškarac je pitao sestru koji je to bio razlog da je pokojni prijatelj tako lijepo opisivao stvari u vanjskom svijetu. Sestra mu je rekla da je bio slijep i da nije mogao vidjeti zid koji je stajao ispred prozora. »A, možda je htio usrećiti vas?«
Post je objavljen 10.09.2007. u 21:50 sati.